RTV Teorija i praksa

svoju društvenu funkciju. Međutim, u kriznim situacijama obično dolazi do nesaglasja ove dve reakcije i tada je efikasan prenos govorne poruke onemogućen. U stvari, sve nas to upućuje na postojanje svesnih i nesvesnih procesa u govornoj aktivnosti, kao i na postojanje modela govorne aktivnosti sa kombinacijom serijalnih i paraielnih procesa koji dejstvuju pri govoru. Prvi kontrolišu potpuno govornu aktivnost, dok su drugi prateći i učestvuju delimično, ali kontinuirano. Ovi procesi u uspešnom prenosu ne suprotstavljaju se i ne konkurišu jedan drugome. Paralelni procesi su, u stvari, niža vrsta govorne delatnosti i ne ispunjavaju prosebne zadatke namenjene uspešnosti poruke. U prosecu prenosa poruke neophodna svojstva govorne delatnosti su: fleksibilnost, odnosno prilagođavanje sredinskim uslovima, otpornost prema nepredvidljivim uslovima razbijanja - degradacije govornoga toka, brzina reagovanja u govornom toku i odupiranje prekidu ravnoteže u govornom procesu. Na ovo posebno skrećemo pažnju poslenika čija je struka tesno vezana za govor i govorenje, za jezičku aktivnost uopšte. Mora se imati na umu da se i serijalni i paralelni procesi u toku govorne aktivnosti prvenstveno odvijaju u mozgu. Sadržaji jezičke, odnosno govorne svesti vezani su za serijalni proces. Paralelni procesi se odnose na široko nesvesno polje odgovarajućih mentalnih operacija. Prema Meknilu, uvo se u toku praćenja ovih procesa može uporediti sa sindromom u medicini poznatim pod imenom „ślepiło za viđenje” („ispadi iz vidnog polja”), u kome pacijenti tvrde da imaju ślepiło samo za delove vidnoga polja, ali ipak uspevaju da uzmu obaveštenje čak i iz tih nevidenih delova. Oni vide, a da nisu svesni šta vide. U ovom slučaju njihovi serijalni procesi u videnju ne obraduju na pravi način obavešlenja koja odgovaraju delu vidnoga polja koje ne vide. Sličan sindrom se javlja i u govoru pri korišćenju serijalnih i paraielnih procesa u prenosu obaveštenja. Ovo se mora imati u vidu kada se

203