RTV Teorija i praksa

Narodno pozorište iz Smedereva je odmah pośle Akademskog pozorišta počelo sa pripremama Hladnog tuša na svojoj sceni (17. marta 1956) ne čekajući da vidi kako će studentsko pozorište proći s ovim komadom kod publike i kako će ga stručna kritika primiti. Reditelj ovog pozorišta, a tada i upravnik, Jelašin Sinovec, koji je pripadao generaciji Darka Tatića i onih mladih, nemirnih i nadahnutih poslenika u našem pozorištu, sa slićnih pozicija, kao i Darko Tatić, prihvatio se režij z Hladnog tusa. Na pitanje autora ovog rada śta ga je navelo da se repertoarski odlući za Majakovskog, on je izjavio: ’Razbijanje tradicionalizma, raskid sa sitnorealističkim okovima u teatru, smatrao sam da je najefikasnije postići preko jednog autentićno proleterskog pisca i njegovog teksta. Majakovski je to bio u celini: avangarda idejnog i formalnog. Futuristićkog ujedno i futurološkog’. I Sinovec je, kao što se vidi tražio osveženje repertoara bežanjem od čistog naturalizma na sceni, koji je uglavnom vladao skoro čitavu deceniju pośle rata u našim pozorištima, jer se u to vreme smatralo da je svaki umetnički izraz van realizma antisocijalistički, dekadentski, larpurlartistićki itd. Sinovec je bio jako blizu definisanja pozorišta Majakovskog i kao politićkog teatra iii bar preteće budućeg politićkog teatra, jer se rediteljski odnosio prema komadu kao ’teatru ideje’. On se u svom rediteljskom opusu jasno definisao usvojivši liniju Śekspira, Didroa i Brehta, a koją je suprotna liniji Aristotela, Lesinga i Stanislavskog. Time je on konaćno odredio i stil scenske interpretacje Hladnog ruša”. U čemu se sastojao VaS rediteljski angažman? To se sve uklapa u stavove iznete u citiranom ćlanku „Nove kategorije...” o pozorištu kao ideološkoj kategoriji, negacji stvarnosti - „istinoslićnosti” i živovernosti, jednom rećju deziluziji iii jednostavnije ne fikcji stvarnosti nego stvarnosli fikcije. Medutim, ne samo taj „modernizam” (krivo etiketiran) nego i mnogo dublje trajno prateće smetnje vodile su

218