RTV Teorija i praksa

Tarkovskog, sigurno jcdnog od naznačajnijih umetnika našeg vremena. lako je u rasponu od dvadeset godina, od svog diplomskog filma Valjak i violina 1960. godine, preko Andreja Rubljova 1966. godine, pa do filma-testamenta Zrtvovcinje 1986. godine - Tarkovski snirnio samo osam filmova, njegovo delo je verovatno vrhunsko dostignuće filmske umetnosli XX veka. „Tarkovski je za mene najveći, jer je pružio kinematografiji - na svoj specifičan način - nov jezik koji mu omogućava da uhvati živoi kao san” - rekao je Bergman. A Radoslav Łazić je pokušao da uhvati taj san, da pronikne u njegovu tajnu, da ga ražčlani i rastumači, izdelivši knjigu na tri dcla. U prvom delu Łazić pokušava da objaśni rediteljsku poetiku Tarkovskog, počcvši od uticaja koji su formirali njegovo stvaralaštvo, a to su filmovi Dovženka, Mizogućija, Bergmana, Bunjuela i Vigoa. U svom pokušaju da pronađe izlaz iz beskrajnog Borhesovskog lavirinta rediteljskog stvaranja, Łazić analizira karakteristične elemente Tarkovskog. Ritam je najvažniji element za Tarkovskog i za njcga je osećanje ritmićnosti u kadru ravno osećanju istinitosti reći u literaturi, pa Łazić zakljućujc da je za Tarkovskog suština filma u jednakosli životne i umetnićke istine. Uvek je teško govoriti o poetici drugog, ali je moz.da još teže artikulisati, naroćito na leoretskom planu, svoje sopstveno stvaralaćko traganje. Tarkovski je to mało i narado ćinio, i za njim je ostao mali brój teoretskih spisa, koji je verovatno proporcionalan broju filmova, ali kao i njegovi filmovi, veoma znaćajan. U drugom delu knjige o Tarkovskom objavljene su njegove Lekcije iz filmske režije, u stvari zapisi predavanja koją je držao na Višoj Skoli za scenariste i reditclje u moskovskom Goskinu. Ovaj stenogram sa predavanja koji je za izdavanje odobrio sam Tarkovski još 1981. godine objavljen je tek 1990. na ruskom jeziku, ćetiri godine pośto je Tarkovski umro, a sada se prvi put objavljuju u prevodu na srpski jezik. Popuł T.

272