RTV Teorija i praksa

SKCG-DPS, PSCG, NOK) obično se o njima skupno naznačava partijska politika, pri čemu prva dva segmenta bivaju uočljivo potisnuta za račun uže kulturnog. Dosadašnja analiza već implicira takvu disproporciju pažnje. Druga Skupina partijskih programa registruje samo neke od dimenzija kulturne politike. Tako na primjer muslimanska Stranka nacionalne ravnopravnosti svoju kulturnu politiku iscrpljuje samo opštim zahtjevom za „slobodu naukę i umjetnosti i svih oblika stvaralaštva dok albański Demokratski zavez (DSCG) traži „afirmaciju subjektiviteta drušn’enog, poliričkog, kulturnog i duhovnog bića Albanaca u Crnoj Gori..." (u tom cilju ova partija se zalaže za školovanje na maternjem jeziku na „svim stepenima školovanja”, kao i za korišćenje maternjeg jezika u javnoj komunikaciji „tu gdje postoje uslovi i potreba”, za jednako i slobodno kultivisanje kulturnih i istorijskih tradicija, za slobodno korišćenje svih nacionalnih simbola i obeležja; za slobodno obeležavanje nacionalnih i vjerskih praznika, kao i za pravo i na mogućnost da svaki narod /i narodnost/ iskoristi rezultate svoga kulturnog i duhovnog stvaranja, bez obzira gdje se stvorilo). Interesantno je da se u crnogorskom kontekstu kulturna politika u velikoj mjeri određuje u vezi sa nacionalnom tradicijom. Međutim, suštinski pogledi u odnosu na tu tradiciju se razlikuju. Ti pogledi se kreću najmanje u četiri smjera. Jedan smjer vodi isticanju autohtonosti crnogorske tradicije (LSCG), drugi smjer traži vezu sa „stablom srpske kulturę” (NS), treći smjer zahtijeva međusobno upoznavanje i stalno prožimanje svih kulturnih tradicija na JU kulturnom prostoru (SPCG), dok četvrti smjer svoju pažnju koncentriśe na fleksibilniju komunikaciju između tradicije i moderniteta (SKCG-DPS, SP), pa pokreće pitanje kulturę (naročito političke kulturę) kao suštinske pretpostavke demokratije. Sve ove tendencije su eksplicitno formulisane u analiziranim programskim dokumentima, i ne ostavljaju mnogo dileme oko stvarnog razumijevanja.

62