RTV Teorija i praksa

Slušaoci ga pamte i po tome što je njegov osobeni glas, uvek nekako temperamentne i živahno povišenog tona i karakterističnog, zvučnog i zvonkog ijekavskog govora otprve privlačio pažnju na radio-talasima. Znao je da prene i nezainteresovane slušaoce i osvoji ih najpre time što je on, Ljubo Nikolić, svom dušom cenio i poštovao profesionalizam prekaljenog radio-reportera i izveštača. Profesionalizam korne se valja predati svim bićem, požrtvovano i dosledno. A to znači; vazda biti u stanju stići, videti i saznati, ili, tačnije: vest, izveštaj, komentar, moraju se radiofonski oglasili što je mogućno pre, razgovetno, jezgrovito i sadržajno, tako da budu neposredni odjek događaja ili pojave o kojima javljaju, koje obrazlažu i tumaće. U torn pogledu Ljubo Nikolić uvek je bio na megdanu. Munjevito je reagovao na sve što se zbiva u Sarajevu, ili širom Bosne i Hercegovine, a tako reći do juče, iz dana u dan, u programima Radio Beograda slušali smo njegov glas koji se probijao kroz dramatične sarajevske sukobe, dim i vatru surovog i svirepog bratoubilačkog rata. Bio je to glas koji ostaje u trajnom sećanju isto onako kako Ljubomir-Ljubo Nikolić ostaje kao stanac-kamen danažnjeg našeg radio-novinarstva. Onog najredeg, vrhunskog, razume se. GLUMAC STAMEN I SUVEREN Aristofanove Żabę, igrom slućaja, reprizno emitovane 11. maja 1992. na talasima Drugog programa Radio Beograda, upravo na dan iznenadne smrti Jovana Milićevića, korne je to bila ako ne poslednja, a onda jedna od poslednjih uloga u inače dugoj i zapaženoj karijeri i radio-dramskog glumca, elem, Aristofanova komedija Żabę, napisana u praskozorje evropske civilizacije i kulturę, ovom prilikom podjednako snažno podsetila je na neprekidnu svežinu misli i osećanja antićke dramę a i na jednog od vrhunskih srpskih glumaca vremena u korne živimo. Decenijama učestvujući u nebrojenim emisijama Dramskog programa Radio Beograda, Jovan Milićević prevashodno je plenio zvučnošću glasa i jczićkom

74