RTV Teorija i praksa

glumačku karnemu muziku prigušenih osećanja i emocija, propuštenih kroz pamuk kratkog susreta negdašnjih mladih Ijubavnika i njihovog setnog sećanja na sve što se u međuvremenu zbilo, pesnički rečeno, „pośle mnogo vetra, neba i godina”. Drugi deo svog rediteljskog rada Miroslav Jokić zasnovao je na poštovanju opravdanog, prividno usporenog razgovornog ritma i u dočaravanju atmosferę u kojoj takozvane pauze očas postaju izražajnije od bilo kakvog i kolikog usiljenog govora, pri čemu se nikako ne može zaboraviti i doprinos ton-majstora Nikole Nikolića. On i ona Miroslava Popovića u svom radio-dramskom rodu znače obrazac nadasve zgusnute i funkcionalne dramaturgije koju su Ksenija Jovanović i Milan Mihailović oplemenili uzoritom glumačkom kulturom i nadahnućem pred studijskim mikrofonima. POEZIJA, NAKNADNO Na talasima Trećeg programa, 31. maja 1992. emitovana premijera „Radionice zvuka” Dramskog programa Radio Beograda pod naslovom Kn’ava svcidba u Brzavi Dragomira Brajkovića, a u režiji Božidara Đurovića - ulazi u red i do sada često preduzimanih i uspešno ostvarivanih poduhvata da se pesnička reč, preodevena u radiofonsko ruho, oglasi novim zvukom, naknadno, šlo će reći da se obznani i novim značenjem. Uzgred, treba podsetiti da su tušta i tma eksperimenata i ostvarenja, a pogotovo studioznih radova obavljenih u spomenutoj „Radionici zvuka” svim svojim radiofonskim bićem i elektronskim svojstvima tragali za dotle neslućenim sazvučjima i oblicima pesništva, uslovno rečeno, preobraženog u samosvojnija tkiva i verodostojnije izraze poezije. Takve i slične emisije jednog Arse Jovanovića, Darka Tatića ili Bode Markovića, na primer, sve u znaku rediteljskih nastojanja da se u Dramskom programu Radio Beograda (tom rasadniku svekolikih radio-dramskih i govorno-zvučnih pregnuća) ne klone u stalnom

76