RTV Teorija i praksa

imao i dosta sreće, jer je u Hajdelbergu i Minhenu sačuvano i 11 njegovih melodija. Adam Pušman, čiji talenat se tokom XVI veka (rođen 1532, umro 1600) pretežno ispoljavao u stvaranju stihova koji su pevani, ostavio je u svojoj rukopisnoj zbirci Singebuch mnoštvo stihova i samo nekoliko melodija (Tone).Među masovne učesnike - izvođače na srednjovekovnim zabavnim priredbama u Nemačkoj spadali su i putujući studenti, u to vreme nazivani vagantima. Njihova učešća te vrste pamćena su pre svega po sadržajima pevanih stihova koje su karakterisale tematska raznovrsnost i znatno veća sloboda u načinima izražavanja u odnosu na ostale poznate izvođače. Zato te sačuvane studentske pesme (Studentenlieder) imaju veliki značaj i za upoznavanje socijalnih prilika toga vremena, pored činjenice da su to dragoceni spomenici svetovne muzike srednjega veka. Najznačajniji zbomik takvih pesama sa zapisanim melodijama za neke napeve jeste „Karmina burana“ (Carmina burana“) iz XIII veka. U rano doba delatnosti trubađura, pre svega kao muzičariinstrumentalisti javljaju se i žongleri (franc. jongleur - opsenar), srednjovekovni narodni profesionalni svirači. Nekada su različite vrste zabavljača činile putujuće umetničke družine sastavljene od igrača, muzičara, akrobata, ukrotitelja divljih zveri i opsenara (mađioničara). Oni su još od ranog srednjeg veka obilazili sela i gradove i na svojim predstavama izvodili i poneku muzičku tačku. Poznati su bili i po sukobima sa svetovnim i crkvenim vlastima zbog toga što je u tekstovima njihovih pesama za ono vreme bilo preslobodnih kritičkih aluzija, kao i zbog njihovog skitačkog načina života. Imenom žongler su u doba trubadura u Francuskoj nazivani i profesionalni muzičari višega statusa, koji su po rečima G. Requiera „bili uglađenog ponašanja i znali da pesmom, instrumentalnom muzikom, svežim novostima i pripovedanjem (koje se može razumeti i kao neka vrsta konferanse), zabavljaju otmeni svet.“lnače, oni često sarađuju sa trubadurima i truverima, prateći njihovo pevanje i muzičke kompozicije, ali i sami izraišljaju tekstove, melodije i muzičku pratnju. Najčešće su svirali na narodnom instrumentu vielli, zbog čega su ih nazivali i vielleri, pa su ti Ijudi iz naroda upravo najviše pridoneli postepenom prodiranju narodne muzike u trubadursku umetnost. U XV veku i početkom XVI veka žongleri sve više napuštaju putujuće zabavljačke grupe, postajući sve češće članovi stalnih gradskih muzičkih družina, osnivajući cehovska udruženja (menestrandise), po kojima übrzo počinju da ih nazivaju menestrelima, a stari naziv je i u Francuskoj još sarao neko vreme ime za muzičare-instrumentaliste.

143