RTV Teorija i praksa

Mnoga sredstva masovnih komunikacija upomim objavljivanjem i emitovanjem afirmišu u javnosti kič kao imanentno obeležje našeg kultumog identiteta. Takva jednostrana i uporaa ponuda ne samo da stvara izvitoperenu predstavu o suštastvenosti našeg kulturnog identiteta, nego i defmiše i deformiše ukus najšire populacije. Kič se u našem društvenom i kultumom kontekstu najupečatljivije manifestuje u domenu takozvane masovne kulture i masovnih medija koji produkte takve kulture predaju javnosti na korišćenje. Kičersko ponašanje i uživanje najupečatljivije se manifestuje u ambijentima zabave, rekreacije i masovnog okupljanja potrošača masovne kulture, a to su; javni koncerti i manifestacije (počev od muzičkih, literamih, filmskih do sportskih), kafići i diskoteke, urbana ulična vašarišta robe široke potrošnje... Kičersko promišljanje, kičerski sadržaji i kičersko ponašanje dobijaju i sve značajniju podršku i prostor u sredstvima masovne kulture i komunikacije, a pre svega u elektronskim medijima (radio, TV, video) i štampi.’ Sumnjive estetske vrednosti nisu se zadržale samo u umetnosti i kulturi u užem smislu. I na globalnom polju kulture življenja došlo je do vidnog i intenzivnog zaoštravanja sukoba između potvrđenih estetskih vrednosti i imitacije vrednosti poznate kao šund ili kič, tako da on u našoj sredini prerasta u hronični sociološki, umetničko-estetski, pa i etički problem. Kič je ušao u stvaralaštvo, u samu umetnost, a pre svega u muziku, neke literame žanrove, likovno stvaralaštvo, film, teatar, te je preko tih umetničkih medija prodro u koren najosetljivijeg segmenta slobodnog vremena recipijenta - u domen njegove zabave i rekreacije. Pripitomivši se u svakodnevici (kao meki i tvrdi kič - u zavisnosti od toga kojom estetikom pokušava da se zaodene i prikrije estetikom lepog ili estetikom ružnog) - sadržaji lažnih vrednosti se više i ne doživljavaju kao kič. Tu nastaje pravi problem i vrzino kolo. Kič je, čini se, izmakao kontroli i nesputano cirkuliše

2 Činjenica je da tek ~obrađeno“ ili ~popularno“ vrhimsko stvaralaštvo stiže na programe masovnih medija i tako posredno i do najšireg auditorijuma. To potvrđuje Adornov navod da: „kulturna industrija prisiljava tisućlećima razdvojena područja visoke i niske kulture na jeđinstvo. Na obostranu štetu, Visoka gubi svoju ozbiljnost u spekuliranju efektom; a niska je kultura civilizacijskim kroćenjem lišena onog nesputanog otpora što ga je sadržavala sve dok društvena kontrola nije bila totalna“ (Th. Adorno, Resume über kulture-induslrie navedeno prema: Nadežda Čačinović-Puhovski: Pitanja prosvetiteljstva ili o umu i prirodi, u: Dijalektikaprosvetiteljstva, Veselin Masleša, Sarajevo, 1974). Tako se novokomponovani kulturni model upravo moie sagledali i kao ukročena folkorna kultura, komercijalizovana i odvojena od stvarnog života.

82