RTV Teorija i praksa

је shvatanje da је on centar za informacije, a ne mesto za komunikaciju, što je uticalo na prevagu stava da je važna radijska grupa koja stvara program, a ne auditorij. Novi programi, početkom 90-tih, polaze od aktivnog učešća što brojnijeg auditorijuma, kako u kreiranju programa tako i u komunikaciji. Sličnosti u komunikacijskom značenju radija šezdesetih i devedesetih godina (posebno u relacijama ondašnjih lokalnih radio-stanica i današnjih) ogledaju se u simboličnom izjednačavanju nižih društvenih slojeva sa višim - kroz masovnu 'potrošnju (i radijskih programa), ali i u činjenici da se radio sluša i kao „sirotinjski medij“. Radio je revitalizovao svoju provobitnu istorijsku ulogu da„zvukom“ ruši klasne i regionalne granice, da razbija podvojenost stanovništva na one sa višim ili nižim stepenom obrazovanja, na bogate i siromašne, uspešne i neuspešne. Novo-stari radijski programi ponovo ruše predstavu o radiju kao „elektronskom invalidu“, „televiziji bez slike“, o njegovoj skoroj propasti. Bez obzira na programske specifičnosti novih zvezda u našoj „radijskoj galaksiji“, za većinu je karakteristično da u konkurentskoj utakmici na poligonima radio prostora napuštaju koncepciju masovnog karaktera i da unose u svoj ~šarm“, pre svega, raznolikost, što ih i čini privlačnim. Programi su koncipirani tako da zadovoljavaju specifične kategorije slušalaca, njihove ukuse i interesovanja, uz osnovno nastojanje da se približe njihovoj individualnosti, nasuprot televiziji i klasičnom državnom radiju koji su robovi svog masovnog auditorijuma. Programska renesansa Programi alternativnih radio-stanica znače i renesansu radija na našim prostorima. Novi programi, sa izvesnim koncepcijskim razlikama, ostvamju dvosmerno komuniciranje sa delom javnosti koja je imala i ima neadekvatan tretman u ostalim medijima. U urbanim sredinama većina radijskih programa se okreće socijalnim gmpama sa ruba socijalnog miljea - onima koji su se našli na periferiji političkog, kultumog i društvenog života. Programska ponuda mnogim slušaocima pored zabave i informacije, delimičnog obrazovanja, nudi i nešto četvrto socijalnu dimenziju koju pojedini eksperti nazivaju - drugarstvo. Novi programi postaju sve slušaniji jer ostvaruju direktan kontakt sa stanovništvom, pre svega sa „običnim" čovekom. Kroz participativne emisije pojedinci i grupe slobodno izražavaju mišljenja i stavove bez pozivanja na autoritete i paternalizam.

89