RTV Teorija i praksa

Potvrđuje se da je najefikasniji način daljeg jačanja radija njegova decentralizacija i demokratizacija. Od ranije poznata dva generalna pristupa u sferi programske decentralizacije i demokratizacije, po kojima radio treba regionalizovati po geografskoj podeli, odnosno po profesionalnim interesima, iskustva novih programa mogu se tumačiti kao razumna kombinacija ova dva kriterijuma. I pre pojave ovih novih programa, na našim prostorima ostvarena je, i u evropskim relacijama, izuzetna decentralizacija, pre svega formiranjem lokalnog opštinskog radija. Nastanak i razvoj novih programa na izvestan način jeste i prirodan sled dalje decentralizacije lokalnog radija, posebno u urbanim sredinama. Sam broj radio-stanica ništa ne govori kada je u pitanju demokratizacija programa. I pored toga što su ove radio-stanice (programi) pre svega specijalizovane, sa dominacijom muzičkih sadržaja i komercijalnim porukama, u njima su prisutni i elementi uslužnog (servisnog) radija, pa i obinzovnog i informativnog. Možda nije zgoreg podsetiti i na „Javno mnjenje“ Jirgena Habermasa: „Ekonomska reklama postaje svesna svog političkog karaktera tek u praksi ‘javnih poslovnih odnosa’ (public relations)“ - u čemu radio kao medij masovne naravi ima značajnu ulogu, bez obzira na to da li je njegov titular privatna osoba, država, ili ima deklaraciju nezavisne javne službe. Stara tendencija da vesti postanu roba pretvara se u izrazitu trgovinu javnim mnjenjem. Duh komercijalizacije, i kao izvora finansiranja i kao programskog koncepta, može i na našim prostorima übrzo da izbaci na površinu dve poznate krajnosti komercijalizacije: „zarada po svaku cenu“, ili programi bez naboja lake zarade. ReČ je o italijanskom modelu iz vremena snažne ekspanzije komercijalnih radio-stanica, koje su se brzo našle u začaranom krugu komercijalnosti i švedskog iskustva - koji je i pored snažne, ali osmišljene ekspanzije lokalnog radija, sačuvao potpunost društvenog smisla funkcionisanja programa bez naboja „lake zarade“. U daijoj decentralizaciji i razvoju lokalnog radija i u našim uslovima, moguće je poći i od kanadskog iskustva, od činjenice da pola stanovnika Kanade živi u 22 grada sa više od sto hiljada stanovnika, a ostala polovina u ogromnim prostranstvima. Zajednice u tim prostranstvima kroz rad grupa iz komuna kreiraju svoje sopstvene radio-programe. Dobrovoljni spikeri agituju za davaoce krvi, oglašavaju dolazak aviona, organizuju potragu za izgubljenim pumicima... (koliko je danas u našim prostorima izgubljenih ~putnika“?). Realno je očekivati dalji razvoj malih radio-stanica i u urbanim i u ruralnim sredinama; programa koji bi bili namenjeni užim

90