Što da se radi?

Rad bez znanja nije plodan, naša sreća je nemoguća bez sreće drugih. Prosvjete! I eto bodatstva; bit ćemo srećni — bit ćemo braća i se-

stre, —1i to će uspjeti, — tko bude živ, vidjet će. Učit ćemo i truditi se, pjevati i ljubiti i bit će raj na zemlji. Veselit ćemo se životu, — ı ta

će stvar uspjeti, i skoro će uspjeli, svi ćemo je dočekati, Donc, vivons, Ca bien vite ira, Ca viendra, O Nous tous le verrons.

Smjeh, živa bijaše pjesmica i njen napjev bijaše veseo, — bilo je u njoj dvije, tri tužnije note, ali tih je nestajalo ispred općenitoga, svijetloz karaktera motiva, nestajalo ih je u relrenu i u konačnom kupletu, — barem je trebalo da nestanu, da se pokriju, — i bilo bi tako, da je dama bila u drugom raspoloženju. No sada je ono nekoliko tužnih nota zvučilo jače od drugih, Ona se kanda trgne opaziv to, spusti kod njih glas i stane jače da pjeva vesele tonove, ali eto, opet joj se udalje misli, i opet tužne note dominiraju. Očito je, da se mlada dama ne rado po-" daje tuzi, ali se vidi, da tuga ne će da je ostavi, kolikogčod je ona od sebe tjerala. No bila pjesma tužna ili vesela, dama šije vrlo marljivo, Ona je dobra šilica,

U sobu uđe služavka, mlada djevojka.

— Pogledajte, Maša, kako ja šijem, gotovo sam već dovršila rukave, što ih trebam za vašu svadbu.

— Ah, ali ma njima je manje veziva, neBo na onima, što ste ih meni sašili!