Što da se radi?

On je čvrsto držao njenu ruku u svojoj.

— Dosta je, idi. Istrgla Je ruku, on se nije protivio. — Oprosti! Pogledala ga je tako nježno pa sigurnim koracima olišla u svoju sobu, a da se više nije obazrela na nj.

On dugo nije mođšao da nađe svoj Šešir, Nekoliko da je pula uzimao u ruke, ali nije znao, da da uzima. Bio je kao pijan, Napokon je ipak shvatio, da ima u ruci upravo Šešir, koji iraži; olišao u predsoblje, obukao kabanicu. Eto da, već se približava kapiji: „tko trči za mnom? bit će Maša... sigurno je njoj pozlilo!' Okrenuo se — Vjera Pavlovna mu se bacila u naručaj, zagrlila ga, čvrsto poljubila.

Ne, nijesam mogla izdržati, mili moj. Oprosti, za uvijek!

Otrčala je, bacila se u postelju, a suze, koje je tako dugo suzdržavala, poliše je.

III. PREDGOVOR. — „Sadržaj pripovijesti — ljubav, glavno lice — žena, — to Je dobro, 1 ako je pripovijest loša," reći će čitateljica., — Istina je, kažem ja,

Citatelj se ne će ograničiti takvim labavim zaključkom, ta i priroda je muškarcu dala jaču sposobnost mišljenja, a i razvio ju je više od žene. On kaže, — i čitateljica sigurno misli isto, ali ne smatra nužnim, da to kaže; stoga ja nemam razloga, da se prepirem s mjom. :

Citatelj kaže: „ja znam, da se onaj gospodin nije ustrijelio.“ Ja se hvatam rječi „znai