Student

рго et contra

MNOGO U MALOM Jednočinke Vajdlera i Vilijamsa u izvođen u Akademskog iz Zagreba

Onl kojl ovom prilikom nisu seli na veliki broj praznih mesta u sali Beo.gradskog đramskog pozorišta, treba svakako da zažale. Jer, postovanje Akademskog pozorišta iz Zapreba nije bilo cbi.na poseta jeđne amaterske grupe, nije bio samo kon vencionaian prilog pros'avi TCUD „Вгапко Krsmanoviti". To je pre svega, bila prilika da u ozbiljnom izvođenju vidimo tri dobro odabrane leđno/4nke, naročito da se upoznamo s veoma zanimliivim krafkim komariima znafajnih dramskih pisaea kao Sto su Tornton \ r ajldler i Tenesi Vilijams. Zanimljivo je đa se Beograđ zbližava s pozorišnSm delinra Torntona Vajdlera posredstvom amaterskih đružina. Nedavno je to blo „Naš grad“ u izvc'đenju OKUD „Lola Rlbar", dok Je sađa zagrebačko Akađemsko pozorište prikazalo njegov „Dupi božidni rušak". Već ova dva dela dovoljnn, su da okvalifikpiu Vajdlera kao jednog od velikih reformatora savremene drame, kao veoma obdarenog istraživafa u scenskr' još neiskazano. Snđržajno Vajđlera, plsca starije generacije. ne zanimaju problemi koji bi se mogli nazvati vnpijućo aktuelnim. Niogova je tcma život prosečnc’g Amerikanca. bolje reći život bolje stojeće amerlćke biP'Joaz.ije prve polovdne ovoga veka. Ispitivanje odnosa unutar te grup p ne hđe đalie od analize dveju osnovnih skupina; porcdice 1 naselja. Isto tako. ovo se isnitivanje vrši u dužim vremenskim poriodimn, teži se iznalažonju nckog smisla celng toga žlvlja, bez naglašenog ulaženia u psihu pojeđinaca. Јог. jedinke које Vajdler iznosi na scenu ni u ćemu ne otskaću ođ okoline, one tu u pravcm smlslu pretstavljaju đmštvo koje pisac hoće đa prihliži 111 objasni, i voleći 1 prezirućl to obično bitisanjp u jednoj птпкгеЈпој sre dlni. Zato se kod Vajdlera ne kazuju krupne reći, ne vrše sadistička psihološka rašćlanjivaрја. gcvor izgleđa oblčan, beznačajon, a osećanja ppigušena. Medutim, zbtvanja, vreme (stalno naglašena prolaznost), gono glodaooa na sunerioran osmeh nad svim tim tričarijama i iskre no saosećani-' s Ijudima čiji je sav život sačinjen od njih. Tmaiući ovak\-u, recimo slobodno: cpsku, građu, Vajdler je

пктао da је uskladi sa scenskim zahtevima. Iz toga Je proizašia forma tinićna za n.iegra; ođabran ni 2 detalja sprctno ukomponovanih ц dramu u kojoj se ne može uon*te erovoriti o iedinstvu vremena. U ..NaSem prađu“ tl su đetaljl IznoSeni kroz. reditelia kojl za publ'ku tr-'bože improvizuie neko dram«ko nredavanje o svome mestu TT ..Duerom hožićnom гпбкп“ jedan je ?in, i°dan božlćnl rućak, sastavljen od komada božićn : h jedne amerićke provinciske norodiee u toku viSe od pedeset prodina. Nieni članovi se nred nama žene. uđaju. stare 1 umiru, pt'navljajući usto 1 neonhodne ho»!ićnp fraze 1 pokrete. Naizad. porodiea nema više muSkih ćlarova. nasiedniea se seli 11 novu kućni, na kraiu jednoćinke. која ie poćeia prvim bož'ćnim rućkom u staroi zi?radb gleđamo i poslednjl božić kc»jf sama slavl stara rcđaka, usedelica. Dok suribina nekoliko generacija jeđne porodicp nijc retka tema romana 111 ciklusa romana, teškn je setltl se slućaja da je ona obuhvaćena samo Jeđnom dramom. Ova jednoć.lnka pnkušala je da u arrmrićkoj književnosti ućinl onn Sto su ..Budenbrokovi". tems+ski venma slićnd s njom. ućinili u Nemaćkoj. Nemajućl. nararmo. Sirlnu i opširnu soei’ojnu i"dno<r го mana. ..Duei božićni rućak“, lako ne naćinje neko

novc 1 neobrađivano pođručje, znači ogromno obogaćenje pozorišnog izraza, ako ne u dubinu, ono u Sirinu. Kad je u pitanju ovako tanan, psihološki scTdininan tekst, bez mogućnosti bilo za kakve efekte, od izvođeča se traž.l velilci samopregor i osećanje za atmosferu. Zagrepčani su se pretstavlli kao uigrana, disciplinovana grrupa koja je na nivou dcbrog proseka. all bez one nadahnnte igre koja bl izazvala oduševljenje. Treba istaći zrelu glumu dvaju oćeva porodice, Veljka Ilitila 1 Iva SUrabala, koji su. zaćudo. što su više stariji, postajali sve bolji. Višnja Staholiak clelovaia je izvcsnom prirodnošću, đok, sudeći po izvesnim trenucima, IУпko Kračnik kcjl igra rođaka Brendona, može đa s© uzdiglne iznad prosečne solldnosti celoga ansambla. U vezi s režijom Bogdana Јег kovlća, .nože se govoriM o potrebl dosledniie stilizacije kada se radi o ovakvom delu. Treba joj. isto tako, prebaciti nebrižljl vost Jnterpunkcije" između pcjeđinih delova koja publiku, nenavikmitu na ovakve komade, dovodi u početku u zabunu. Jednočinka Tenesl VllijamFa „Posledice loše večere") obrađuje nutoru omiljenu temu Coveka s juga SAD, imajući c«pet u žiži biće izoiovano i napuSte.no od okcline. Za razliku od Vajđlera. Vilijams se trudi đa pronikne u pojeđinca, da tstraži опо potsvesno, naročito izopačeno. kc«d j njega. Uz razgovor o Jednoj lošoj večeri, rešava sudbinu ženine star P tetke, koja se, sa svoiom dosadnom dobrotcm, potuca od jednog đo drugog rođaka. Dok je Vajdlerova drnma slntcza, Vilijams se s velikom pažnjom zadržava na karakterističncm trenutku uspevajućl da ga učini neobićno intenzivnlip I rečltim. I njegova llca ne govore neposredno o onome što 1e u njima, all ona nisu »jmtana obzirima pristojnosti i trađiclje, ona su sirova, c«pterećena, ona iako osećaju 1 primitivno mlsle. Promašen život tetke, nije posledica licemernog isklfućenja iz đruštva, već Je to suđbina priproste, nesavršene, osećajne đuše, koja se. kao što je to Cesto kcd istog pisca, nalaai u aredini koja je, dobroćudno 111 zlonamemo, ali uvek sebično. ne razume. (Grafllka Mome Markovića)

Bogdan Jerković Je. kao reditelj, izdaSno koristlo sve boje koje su mu stajale na raspolaganju NaglaSenc kretanie u sku ćenom prostoru, flobro. Je odgovaralo suštinl komada. Tetka Marije Kon potresno Je delovala, ell je na mahove bila nedcrađena i jednolićna. Veće Je dopunila premijera kratke kom.edije Idna Filipotsa „Nešto o ćemu vredl razgovarati“. lako Je lako plsana 1 priiićno đuhovite. ona se nalazi daleko ispod pn-e dve Jednoćinke. Zanimljim sitnaclju (prc»valnlk dolazi da oblja lordovu kasu. a cela plemićka porodica se skuplja da miroljuhlvo gleda prizor koji može da razbije životnu monotonijul autor najćešće nlje nl hteo nl шпео đa iskfTisti da dublje uđ„ u naravi 1 pogleđe Ijudl koje obrađuje. Ređitelj Georgfj Paro ume»no sledio plsca. đajući pres- potreban rltam 1 neu«lIjenost. Dfago Bahnn se, pošto je u prethođnom komađu upcćatHivo ođlgrao razdražljivfg Arćija Lija, ovđe u ulozl provalnika pokazao kao spretan komićar kojl Ipak ne može poneda odoll 1 jevtinljim efektima. Nlje 11 vreme da 1 Zagrepćani vldc naše Akademsko pozori Ste, a l ml studentske grupe drugih univerzitetsklh centare?

Л г оЈlв Dlmltrljević

NEUSPEH KOJI TO NIJE MORAO BITI Martovska džez revija

Martovska revija Udruženja džez-muzlčara imala je 1 te kako ozbiljne, i neosporno konisne, pretenzije, kako se čulc od konferansiea. Naime, hteo se sa nekoliko ansambla, za лтете od đva časa, dati presek svih, pravaca u onoj vrsti muzike koja se na Stetu preciznosti, a za Ijubav kratkoče, takc Cesto naziva džezom. Težnja, treba to nanovo reći, neospcrno pohvalna, tek malo možda pretenciozna, uzme 11 se u obzir kratkoča vremena predviđenoß za taj pHkaz i njom ograničen broj interpretatora 1 kompozicija. Međutim, to nije moralo da bude prcsudnc rabote ove vrste oretstavljaju uvek transkripcije koje ne . odlikuje baš prevelika reljefnost; za uzvrat one omogučuju preglednost, Radi se samo o tome da se preglednosti ne žrtvuje previše. U pitanju je samo, a to s a m o aije, dakle, malenkost, osećanje теге. АИ. sve ovo dclazi u obzir za razmatranje tek onda kad je ispunjen nslov koji je takođe za svakl, pa i za ovaj preglod neophodan ako ne prdna, a ono svakako bar samo „obična" briIjantnost izvođenja. Međutim, nje ov r đe nije bilc, nije bilo čak ni one otrcane naravno, ali ipak tako prijatne solidnosti. Prijatne prosto zato, što onemogučuje neprijatna iznenađenja, mada, iako to ne mora, nikad ne daje ništa više od toga. Tcme zahvaljulući 1 rezultat je ovakav kakav je. Bolji se nlje mogao očcklvati. Sem njega, ostaje želja da se zaista čuje jedna iole prihvatljiva revija koja bi dočarala istorijat onog što zovemo džez. želja publike koja voli to, taj džez. 1, izgleđa, želja Udruženja džezmuzičara. Samc, ako to Udruženje zaista želi, treba da dš više, A da to zaista može, pokazalo se I ove večeri. To se, na prvom mestu, odnoel na ono što nam je prikazano kao kvartet Đorđa Ivačkoviča. I pored očigledne nehcmogenostl, koja Јђ i za najrastegljivija merila frapantna, ovaj ansambl dosta obečava. Međutim l njemu pretl ono što je, sudeči bar po ovcj večeri, najozbiljnija pretnja svim našim džezsastavima, rutlnerstvo, i to ono najgore vTste. To najočitije pokazuje trlo Nečak, koji danas gaji tollko stereotipni način sviranja *la je prosto đosadan, štc, za đžez naročito. pretstavlja krajnji domet u nepoželjno. All, kao što kvartet Ivačkovič nije bio najneuvežbaniji, tako ni trio Nečak nije bio najdosadniji ansambl večeri. U prosto neshvatljivoj nebrižljivosti, da se ne upotrehl oštriji Izraz, iako bi cn bio neosprno tačniji, pred-

njači kvartet Markičevič. To je toliko nehomogen ansambl da poređenje sa kojom trečerazrednom kapelom iz kcje provinciske kafane nedvosmisleno ispada na štetu kvarteta Marlcičevič. Veliki džez orkestar KUD „Jedinstvo“, međutim, nije neuvežban. Karlo Takač je uspeo da сткеstar svira ono Sto je on hteo i kako je on hteo. All je zato svirao dozlaboga neinventivno. Uz Moderan kvartet Milana Stojancviča, najtoplije je primljen difcsilend sastav Milana Kotliča. Ineteresantna, ma da nimalo Cudna koincidencija je đa su jedino ova dva ansambla svi rala stilski džez, bar u relacijama ove večeri! Prvi je deo, relativno zanatski vrlo čisto, ono ono što se možda mc*že shvatitl kao jedna od varijanti Siringovog ~Hladnog“ džeza, dnjgi se, pak, držao oprobanog, sigumog i davno več ustaljenog Nju Orleans-stila. Kao, pc’đatak za flzlonomiju naše džez-publlke treba dodati: taj džez, melodičan toliko da i ritam potčinjava melodiju, uporedi li se sa novijim stremljenjima u džezu, nerafiniran, neoplemenjen, uživa najviše simpatija. Dakle, sve u svemu, iako, kako kažu, pretstavlja priličan napredak u odnosu na ranfje kakvp li su one tek bile! Martcvska revija Udruženja džez-muzičara pretstavlja totalni neuspeh. Zahvaljujuči vapredno miskom, 1 sa čisto zanatske strane, muzicdranju, a zatim i nepojmljivoj nekonsekventnosti u reviji stilova jedno dva ansambla sviraju koliko-toliko „stilski" džez, odnosno, zahvaIjujući nebrižljivcsti, a možda i prepotentnosti, dobili smo promašaj kojl Je tim bolniji, što je učinjen na potrebnoj, šta-vlše i neophođ.noj potrebnoj stvari. Pr. P.

Sto godina od smrti Најnrihа Hajnea »U JEDNU REČ: JA MRZIM NA SVE BOGOVE«

(ESHIL: »OKOVANI PROMETEJ«) »I&š ono što je tvorac nemačke »biblije Ijubavi« rekao u »Severnom moru« o sveobuhvatnosti duha, može se doslovno primeniti na njega. Duh Hajnriha Hajnea, »paganina broj dva«, »nemačkog Dionisa«, nije mogao da se uspava pod opijumskim dejstvom zvona, nego naprotiv, u zanosu Dionisija »kliče od obesti« na vrhu Нагса ili uz more, a> zatim se opet seča prostranih sumnji, premišlja o strujanju dana o svakidašnjici i »broji zvezde noči.« Moj prvi susret sa Hajneom bio je preko malog predgovora »Don Kihotu« iz 1837 gođine. Izgleda da taj članak datira iz perioda sumnji kada se satir maskirao, i to veoma uspelo. Sladuinjavost u izrazu, narciosoidna izjava da jedino Nemci potpuno mogu razumeti Don Kihota (iako je baš tu možda žaoka) učinili su na mene nepovoljan utisak. To i nije bilo poznanstvo sa Hajneom, već sa njegovim dvojnikom obučenim satirom, koji, baš zbog toga što jg obučen, sablažljivije deluje. Jer su se i tu mogle nači oštroumne zajedljive opaske o đonkihoteriji kao psihološkom fenomenu: »Isto tako je nezahvalna luđost kad čovek suviše rano hoče da uvede budućnost u sadašnjost, a u takvoj borbi protiv teških svakodnevnih interesa ima sasvim mršavo kljuse, trošnu opremu, i isto tako trošno telo.« I ovo, i sve što je Hajne ikada гекао, moglo se uspešno primeniti na njega. Rođen u Diseldorfu, na kraju veka, u jevrejskoj porodici, dobija prvo obrazovanje u manastirskoj školi. Nikada nije mogao da pravi razliku između геči »le crčdit« i »la religion«, iako su one vokalno tako гаzličite. Prve pouke iz praktičnog života dobija od gospodina Le Grana, fracuskog dobošara. Le Granmujebbja-

šnjavao геб »sloboda« dobovanjem Marseljeze. Kao dečak, priljubljen uz kip diseldorfskog kneza na trgu, vidi Napoleona, njegov odlučni izraz lica koji kao da govori: »Ja sam gospod bog tvoj...«, Napoleonov smeli hod kroz sredinu- aleje (iako je tuda zabranjeno hodati), i divi mu se, јег je imperator ođgovarao njegovim anarho-inđividualnim shvatanjima. Mladi Hajne, sam na mršavom kljusetu siromaštva, ovisan od milostinje svog bogatog strica, zaljubIjen beznađežno u njegove dve kćerke, uspeva čak da doktorira prava, po cenu vere svojih otaca. Ali njemu nije nikada bila dovoljno velika ni katedrala, iako su gotske crkve kao ogromne ruke sklopljene za molitvu i ukrašene suvišnim prstenjem parale nebo. Hajneova duša sa »svojom starom molitvom želela je da probije krov. A njegova »stara molitva« bila je molitva uznemirenih šleskih tkača nad nemačkim posmrtnim odrom, bila je to ista molitva dvoje Ijubavnika koji su po lekarevom stručnom nalazu umrli od gladi i hladnoće. Najstrasnija i najstarija molitva pod suncem «crven-nosom«, oko kojeg se sve okreće bila je: »Nikad vas nisam voleo, bogovi!« Posle prvih zbirki: »Poezije«, »Lirskog intermeca«, između dve drame »Almansora« i »Ratklifa«, naoružan jedino Ijubavnim jadima, jednostavno izraženih, bez složenih metafora, a ponekad i bez njih, počinje da radi na feljtonu i kritičko-impresionističkim spisima; »Slike s putovanja«. Tu dolazi do izraza njegova romantična ironija. Zbog druge knjige »Slike«, goni ga policija. Posle putovanja po Engleskoj i Italiji, zadržava se u Francuskoj, još uzbuđenoj od Julske revolucije. U Francuskoj će ostati četvrt veka, povremeno privlačen otadžbini, željom da vidi majku i rodni kraj. Slično utopistima koji su zamišljali »grad sunca« bez krvavih obračunavanja. Hajne, razočaran u Julsku revoluciju, pada u politički nihilizam. Njegova saradnja sa »Mladom nemačkom«, završava se brzim raskiđom, јег je, navodno, Hajneov lapidaran stil imao i frivolnih prizvuka. Ovaj ukleti preteča, pored übogog oružja, imao je i nejako telo. Njegovo zdravlje je doživelo krah potpunom paralizom i slepilom na »grobnici od mađraca«. Tro.šeći svakodnevno velike doze morfi'juma, ipak piše mlade stihove o Ijubavi prema Elizi Krinic i svojoj ženi Matildi, radnici u prodavnici obuće. »Vitez pale zvezde« ili »vitez svetoga duha«, kako sebe sam naziva, izjavljuje; »Svi smo mi Necnci p>omalo Slemili«. Hajne je izgubio svoju senku strah od »mračnih ikonoklasta« komunista. On im prilazi, iako uzdržano, što je posledica tradicije. Raduje se: »Ja sam mač, ja sam plamen!« 1843 godine se upoznao sa Marksom, a za Engelsa je »najveći živi nemački pesnik«. Iz tog perioda je njegova zbirka »Nove pesme«. U okviru te zbirke je štampana I utvama »Lađa s robovima«, zatim »Sleski tkaiči«, »Pacovi koji se sele« i »Zimska priča«. Hajne je umeo da razlikuje prusku čizmu od etrurske vaze i bolje nego

- Glorija Devi, protagonistkinja trupe „Porgi i Bes“

»Рапсодија у плавом« Kонцерт KУД »Бранко Крсмановић«

Жанр ревије, који тако суверено хзлада на америчким и ев.ропским позориштима, код нас Јв' још у nosoiy. Комбинујући своје шарене програме, наЈвише покушаЈа засада направила Је београдстса комедија. Међутим, у последње време све се више oceha афинитет ггублгтке за ову врсту програм.а. Веру Јемо да Је то Један од разло!га што ге (додуше промашено) балет Народног позоришто постанио ..Краљшду острва” (музика м. ТнриЈеа) и што Је Вера Костић поставила популарну ..Рап содиЈу у пларом” од Гепцшина за ансамбл модерног балета КУД „Бр.знко Крсмаиовиђ’’. • Научени да ревије тледамо на филму, имамо утисак о из-

весној пригушенссти израза. Екстатичност, сугестизност и енергијз иогрзаних покрета модерног балета n поред једне г.чигледнв cnoco6i’ocr:i за, асимилирање свега оног што ми овде моткемо да гозг.амо о совремексм амерпчд.с.м оевмском изо.ззу све је убележе ио са Једним осећање.м мере, повременим лирским размекшавањем покрета, и често неоправддним тамним и меланхо личним схватањем музггчкот садржа Ја. Кореографоки обим ниг;« ислунио музички обим долази до понавља-ља, до замора пажње. (Нису довољно искортппћене могућности промене светла). Недостаје видљивија црта напона радње до кулминадшЈе коЈа ангажуЈе и привлачи како на Једлом месту уопштава филмски естетичар Б. валаш: ~Али покоет у уметности тоажи крешендо или декрешендо, ина- : че постајо досадан’’. Солисти Мила Видаковић и Милан IХин цар технички солпдно и поједностављено дали су доста од психологије Гершвинових тражења. Групе су занимљивим решењи:*а догглинеле еинамизму, мада им је по.ненад недостајало нешто од стилског акцента. Солилна интергцрета ци'а Bepe Бо.гићсегтћ за клави ром, ниЈе могла да замени оркестар. Успели избор кости мз, а нарочито дсбар декор, додрипели су томе да можемо рећи видели смо Једког Геошвика. А. К.

РАЗАСТИРАЊЕ

Протурил руке између кућа и загрлил овај град. Усне залепим за светиљке и љубим, дуго, љубим ову ноћ. Зажелим бити плаха киила јунска да легнем на cee кровове. Руке да обесим низ прозоре иза којих се деца купају у топлој кади. Косу да разастрем низ улицу, нека је свако вече меко. А ујутро кад дођу оџачари да им пожелим сретан дан.

Бора МЛАДЕНОБИЋ