Topola

Pilad. Neizmjerno j’ djelo, što nas duša sili, da ga svršit valja. Mi bi htjeli svaki svoj čin stvorit odmah velikim onako, kao što doraste i postane istom, kada ga kroz duge godine i razne zemlje i plemena, pjesnikova usta uzveliče pjesmom i pronesu sv’jetom. .Milo li je slušat dogadjaje slavne svojijeh otaca, kad ih mlado momče, počivajuć mirno u večernjem hladu, sladjano začinja, harfu prebirući. A ipak su oni radili onako, kao što no i mi još radimo danas: puno muke teške, ali djelo krno ! Tako i mi uv’jek hrlimo za onim, što pred nama bježi; al kakva je staza, po kojoj smo pošli, nitko i ne mari, te jedva kraj sebe nazrjevamo stope svojijeh otaca, jedva i slijedi njihova života na ovome sv’jetu. Mi ženemo uv'jek za njihovim sjenam, koje, bogoslične, u daljini veljoj krune vrške gorâ na oblačim zlatnim. Ja ne c’jenim onog, koj’ o sebi misli, kako bi ga narod, možda, dići htio, neg ti, momče, hvali višnjim, što toliko, a i tako rano, stvoriše kroza te. Orest. Ako l’jepo djelo namijene mužu, da od svojih koju nezgodu odvrati, da učvrsti medje i pomnoža carstvo, da izginu stari 11 pobjegnu vrazi, _taj nek digne čiste prema nebu hvale,

38