Topola

37

Orest. Reci ; „Jad moj poče“, istinu ćeš kazat. A to je u sudbi najstrašnije mojoj, da smrt i bol tajnu u grudima nosim, pa ako u mjesto najzdravije stupim, podbije na skoro sva cvatuća lica njeki plimak bolni polagane smrti. Pilad. Ja bih prvi im’o tom umr’jeti smrću, kad bi tvoj dali koga otrovati mog’o ; pa zar n’jesam uv’jek radostan i vedar, a radost i ljubav, to su, brajne, krila za velike čine. Orest. Za velike čine ! Da, sjećam se gdje nam pred očima sjahu Kad bi preko brda i dolina pustih otišla se oba za divljijem zv’jerim, sa krilatom nadom u srdašcu mladom, da ćemo ti i mi, nalik predju slavnom, širokijeh grudi i desnice jake, oružani mačem i topuzom teškim, udariti njekad u potjeru, tragom za gušama ljutim ii nemanim grdnim. II kada beskrajnom sjedjasmo pri moru, oslonjeni jedan o drugoga, mirno, do nogu nam tihi pognali se vali, a pred nami sv’jet se otvorio širom; tad bi za mač jedan posegnuo od nas, a iz krila crne provrvljela noći oko nas buduća, nebrojena djela, kao na nebesim one zv’jezde jasne.