Topola

10

A liepe sve vile pod sjencom kraj vode Pod pjesni primile tanačce izvode. Zora je, svaniva; ali jaoh, s iztoči Meni dan ne siva iz drazieh još oči. Vjetrici uzdasi, žuber su tužbe me, Suza se vir glasi romonom groznieme, Plač pjesni, a stada misli su stravljene, Srdačce livada, u željah ke zene; Nu bez me jedine svitlosti čim stoju, Ne vidju neg tmine i vječnu noć moju. O Dubravko sej Dubrave, Jasna zoro, svietli uresu, Od Ijepote tve gizdave Gdi su rajski zraci, gdje su ? Dan ne sviće moj s danice, Ni mi sunce sja s iztoči: Iztok čelo, bio dan lice, A me sunce tve su oči. Da vas gorim, dubje pita’, I na dubju svaku granu, S moga ognja vjekovita Koli krat im listje planu. Jak uzdrži pticu veska, Kom tanahni pmt se obliepi, Tako lipos tva nebeska Mene kroz tvoj ures liepi. Ah, u srcu je li tvomu Ka spomena od me vire, I da u mjesti jes’ ovomu Jedan, za te ki umirer