Topola

168

Treći odsjek.

priprost epski karakter starijega doba i nastojala plastički prikazati dirajući izraz strasti, nutarnjega duševnoga živ ota. To naginjanje na pathetično, na dirajuće zavlada u umjetnosti za Praxitelovih i Skopinih vremena, u tako nazvanoj mladjoj attičkoj školi. Iz toga doba (4. stoljeća pr. Is.) i bijase n starom vieku toliko slavljena skupina Niobida, koju vidje Plinij naraještenu u hramu Apollona Sosiana u Rimu, i za којп se već tada ne mogaše izyjestno reći, da li je djelo Praxitelovo ili Skopino. No nitko neznatniji od tiki dvaju velikana nije mogao spjevati one u kamen nklesane tragoedije. Ako se i izgubiše original! prekrasne skupine, barem se sačuvaše do nekoliko nestalih figura njezine kopije. Jer da u poznatoj firentinskoj sknpini Niobida ne imamo nazrievati grcke originate, nego rimske im patvorine, nedvojbeno dokazuje osim nejednake obradbe i razlikost upotrebljenih vrsti mramora, zalim jos i to, sto pojedine kopije od figura, što no su u sknpini, odaju mnogo veću syjezost i originalnost, nego n. pr. tako zvana Niobida Cbiaramonti u Vatikanu. Firentinskn skupinu nadjoše 1583. godine u Rimu blizn lateranske crkve, a kupio ju je kardinal Medici za ures svojoj villi na Monte Pinciu. Godine 1775 donesoše tu skupinu u Firencu, gdje je od 1794- smještena u galleriji Uffizia. Rasnije nadjoše na različitib drugib mjestib glave ili čitave statue, koje prepoznaše budi kao duplikate kipova firentinske skupine, budi opet kao one kipove, koji tamo manjkaju. Tako imade vatikanski muzej bježeću kćer bez glave i ruku izvrstne radnje, zatim padajuću kćer i bježećega sina; kapitolski muzej ima dva sina, od kojib jedan pada a drugi kleci, zatim dvie kćeri. Tzvan Italije pribrajao se je liepi tako zvani llionej monakovske glyptotbeke takodjer Niobidara, premda bez razloga; od sina, sto no se mrtav pruzio, imadu tako u Dr aždjanib kako u Monakovu duplikata. O izvrstnosti Niobidske skupine sudilo se je u svako doba jednako. Prva od svib figura nije samo po mjestu, nego i po umjetničkoj savršenosti sama Nioba. Toli uzvišeno i plemenito sbvaćanje pokazuje se i na lieu i u svem drzanju nesretne kraljice, te bi, pa da osim nje od divnih uzor-djela grekoga dljeta nije ništa došlo do nas, ova jed n a figura glasno zasvjedočavala uzvišeno savršenstvo i tvornu snagu grcke umjetnosti (slika 67). O poredanju čitave skupine vadimo iz Liibkeove povjesti plastike ovo: „ Apollona i Arteraidu valja pomišljati izvan skupine. Nevidivi odpočeše upravo oni s visine svoje osvetno zatorno djelo; to naviešta svaki kret, to naviešta obziranje bježećih osoba, koje plaho poziru u vis ili se nastoje zaštititi svojimi baljinami. Jedan sin već se je bez duse protegnuo, drugi se malaksajući oslanja o brid i uzvraća već u smrtnoj borbi ukočujući se pogled u vis, odakle ga stiže poguba. Treći brat prekasno nastoji zaštititi svojom odjećom i docekati u svoj naručaj sestru, sto no ranjena klonu njemu pod noge. Cetvrti je pokleknuo i bolno bvata rukom ranu na brbtu, dočim se najmladjega odgojitelj trsi sakriti. Svi drugi instinktivno bježe k majei, kao da ih može osvetnoj ruci