Topola

Zatim se rieši i sudbina njegova života. Evangelička obćina u Budim-Pešti izabere ga za vikara (kapelana), da bude u pomoć staromu, bolnomu pastoru Molnaru. Dne 12. listopada g. 1819. bi posvećen za propovjednika u Banjskoj Bistrici i ode na svoje mjesto. Molnar se nije više oporavio, pa doskora umrie, tako da je Kollar odmah od početka nosio sve breme svoga mjesta. A nije mu to bilo lako. Obćina bijaše raztresena po oba mjesta: po Budimu i Pešti; mimo to vršio je Kollar svećeničke dužnosti u bolnicama, sirotištima i kaznionama, gdjegod su se nalazili Ijudi evangeličkoga zakona. Ali zanosnoga radnika nije ovaj naporni posao toliko tištao, koliko žalostno stanje jedne česti crkve, i to upravo one česti, koja je njegovu srcu bila najbliža. U njegovoj je crkvi bilo Niemaca i Slovaka, koji nisu imali jednakih prava: Slovaci, budući siromašniji, u svemu su gore prolazili, nisu imali svoje slovačke škole, djeca su im rasla većinom bez nauke, od 15 mladih Slovaka, koje je prve godine pripremao za konfirmaciju, umio je samo jedan slovački (t. j. češki) čitati. Kollar se bez otezanja dade na to, da Slovacima pribavi narodnu školu. Svojom rječitošću izhodi u imućnijih Slovaka u Pešti, da se već godine 1820. o dobrovoljnim prilozima mogla osnovati škola. No njemačka čest evangeličke obćine promatrala je ovakav rad Kollarov s nepritajenim nezadovoljstvom, i videći, da je Kollar tvrd u svojem nastojanju, dobavi njemačkoga propovjednika, ne bi li tako poniemčila Slovake u obćini. Tako se rode kavge medju obje stranke, a Kollar je nepokolebivo branio pravo svojih zemljaka i ujedno nastojao, da bi se Slovaci odciepili i osnovali samostalnu obćinu. Spor dodje na crkveni sud, koji je ne mogavši poreći Slovacima njihova sveta prava zatezao odluku, tako da je spor dovršen istom nakon trinaest godina 1833. g. s najvišega mjesta, kad je na ime car Franjo odlučio u prilog slovačke crkve. »Aspoh sem svetu ukazal, že sem za spravedlivou vec bojoval«, piše iste godine Kollar pun opravdane radosti prijatelju Palackomu u Prag. Borba Kollarova bila je doista narodna borba, u kojoj su jedke strjelice Niemaca i Madjara padale na glavu neustra•* 115

Jan Kolldr.