Topola

šivoga vodje slovačkoga. Protivnici su mu priredjivali svakakovih neprilika, svjetske su urede miešali u crkvene poslove, jer nisu mogli ništa izhoditi u crkvenih oblasti. Kollar je dobivao jedan nalog za drugim, da prestane vršiti svoju službu u hramu Božjem, pa kad se Kollar nije htio pokoravati nalozima svjetskih ureda, bi poslan stražar, da mu zabrani ulaz u crkvu. Kollar ukloni stražara i udje u hram. Po sretnom dovršetku ove borbe mogao je Kollar s pravom pisati Palackomu, da je »dvanaest godina u najpogibnije doba i za bure branio ladju Slavenstva u Ugarskoj, da ne potone, i to on sam«. Ovoj se čvrstoći volje divimo tim više, što je Kollara u to doba više puta snašla pogibljiva bolest. Njegovo tielo nije bilo dosta jako, da podnese sve tegobe službe u Pešti, osobito mu je bilo tegotno propoviedanje u velikom hramu. U velikoj gorIjivosti ne štedeči svoje snage stane o duhovima godine 1823. bacati krv, a to je trajalo cielo Ijeto i jesen, te je od toga tako oslabio, da svu godinu nije mogao vršiti dužnosti svoje. U taj par pokazala mu se u najkrasnijem svjetlu prijazan generalnoga inspektora evangeličke crkve u Ugarskoj baruna Aleksandra Pronaja. Videći pogibao, u kojoj se nalazi muž tohkih svojstava, pozove ga Prona_y na svoje imanje i udesi mu ondje sve, što mu je trebalo, da bi se oporavio. Zahvalno slavi Kollar u 426. sonetu »Slavine kćeri« Pronaja medju svojim prijateljima nazivljući ga »jednim z nejvzdelanejšich a nejdobrotivejšich velepanu v Uherskć zemi«. To potvrdjuje stari prijatelj Kollarov slavni Safafik, koji sa zanosom govori o barunu Pronayu. Iza nove godine 1824. mogao je Kollar opet da se lati svoga posla, premda se morao u početku čuvati od napornijega rada. God. 1826. razboli se opet veoma žestoko, te je i ovaj put uživao prijazan Pronajevu. Od to doba bijaše mu zdravlje đosta stalno, ako i ne odviše jako. Za čudo je, što je poslije velike pogibli, u kojoj je bio godine 1823., mogao još cielih trideset godina vršiti težku svoju službu. U takovim prilikama, gdje je bez prekida bio boj s neprijateljima naroda, gdje mu je težka bolest izjedala srce, trebalo je neobične duševne snage ne samo zato, da sam ne klone

116

Jan Kolldr.