Topola

nevoljama naroda, i prikazujući veliku budućnost slavensku! Sva srca mladeži bijahu zanesena ćarobnom pjesmom, sva mladež pjevaše otaćbeničke sonete Kollarove i nastojaše za njime se uzpeti na slavenski Parnas. »Slavjr Dcera« bijaše pojav tako nenadan, tako golem, da mnogo godina nije našla ocjenjivaća, premda je sve uhvatila svojom silom. Istom godine 1831. stane izvrstni premac Kollarov na ćeškom Parnasu, Celakovskj razbirati ove ćarobne sonete, ne uztežući se nazvati ih najznamenitijim pjesnićkim plodom novoćeške knjige, dapaće ciele ćeške književnosti. On pobija mišljenje, da je Kollaru bio uzorom Petrarka, i piše protiv misli, da je Kollaru dom, narod, Slavenstvo ideal, koji je opjevao. No ipak se jasno razbira utjecaj Petrarkin, a isto tako kad je g. 1832. izišlo treće izdanje »Slavine kćeri«, vidjelo se oćito, da je Kollaru glavni ideal Slavenstvo. Izprvićne Ijubavne pjesme izgubile su se sada u moru rodoljubnih pjesama. Pjesma je bila sada razdieljena u pet pjevanja, k predjašnjim trima dodao je Kollaru još dva, kojim su nadpisi »Lethe« i »Acheron«, pa i prva tri pjevanja tako je razširio, da je sada pjesma imala 643 soneta. Pjesnika vodi Milek, slavenski Ijubavni bog, po svim zemljama zapadnoga Slavenstva, i ogledavši sva najznamenitija i najtužnija mjesta u njemu, dobiva od »Slavine kćeri« s nebesa (Kollar drži u to doba Minu pokojnom) po andjelima viesti, u kojem se mjestu i u kakvim blaženstvima nalaze vjerni štovatelji Slavini, a javljeno mu je i to, gdje se mući pleme nevjernih sinova i izdajica mile majke. Pjesnik ovdje pjeva oćito u povodu Danteove pjesme; kao Dante slika nam Kolldr sreću zaslužnih Ijudi i nevolju nevjernika. Ali se znatno razlikuje od talijanskoga pjesnika. Dante imade obće Ijudsko nebo i pakao, premda sprieda stoje Talijani, Kollar pak izlućuje iz neba i pakla sve, što se ne tiće Slavenstva, nad vratima njegova neba stoji napisano ćirilicom:

„Ovdje Slava sa svojim štovateljima, s kćerima i sinovima caruje.“

119

Jan Kotldr.