Topola

Tim gube njegovo nebo i pakao onu svjetsku važnost, koju nalazimo u Dantea. Svakako je veći nedostatak u tom, što je Kollar pored pravih velikih Ijudi utisnuo ovamo i neznatna imena prikazujući ih velikim. Pjesnička vriednost ovih dvaju pjevanja ne može se postaviti o bok predjašnjim trima. No u tim pjevanjima nije pjesniku pjesnićki efekt glavno, za čim ide. Kollar hoće da se dojmi gledatelja slikom, koju mu prikazuje, hoće da ga ponuka na djela jednako plemenita kao što su ona, koja pjeva, a čini to na način sasvim retoričan. Zato se i nije čuvstvo i mišljenje slavensko nijednim djelom tako moćno širilo, kao »Slavinom kćerju«, koja je u neku ruku sveto pismo sveslavenstva. Kollar je pjesnik velike misli, apostol nove vjere, a nije bilo apostola zanosnijega ni radinijega. Pored toga izišao je Kollar na glas i kao darovit govornik. U njegovim propoviedima, koje je štampom objelodanio, očito se razabira Kolkirov duh. I njegovi »Putopisi« bit će potomstvu uviek vriedni, u njima nam Kollar opisuje prije svega samoga sebe, pa nam tako podaje gradju za shvaćanje svojega rada i duše. Iz ovih »putopisa« izbija u svem žaru narodni slavenski zanos Kollarov. Nigdje i nikada ne zatajava se gorljivi Slaven! Putujući po njemačkim i talijanskim stranama svuda nalazi jedan narod slavenski, svuda isti običaj, isti oblik slavenski! Tim se objašnjava sve biće Kollarovo, vidi se, da u njegovu srcu caruje nad svime ideja slavenska, razabira se, da Kollar ne misli o drugom, nego o svojem plemenu, o njegovim patnjama i spasenju. Kollar je takodjer objelodanio zbirku slovačkih nar. pjesama, kojom je stekao velike zasluge, a nije manje važan njegov »Slabikar« (Bukvar), po kojem će djelu potomci moći da pravedno ociene golemi trud onih književnika, koji su češki narod iz sna budili. Kao arheolog i lingvist pisao je Kollar velike razprave : »Rozpravj o jmenach«, »Slava bohjne« (koje nije nikada bilo) i »Staroitalija slavjanska«, to su u mnogom sanjarije, koje su značajne po pjesnika »Slavine kćeri«.

120

Jan Kollđr.