Topola

Godine 1841. putovao je Kollar Italijom, Tirolskom i Bavarskom, pa je u toj zgodi pohodio i Hrvatsku. Kollar je u Italiji i u njemačkim krajevima tražio tragove nekadašnjih slavenskih naroda. G. 1849. bi imenovan profesorom arheologije i slavenske mitologije u bečkom sveučilištu; g. 1850. pozove ga veliki. vojvoda meklenburžki, da prouči obodritske starine. Umro je 24. siečnja god. 1852. Na grobu su mu zemljaci postavili nadpis : »Dok je bio živ, nosio je u srcu čitav narod, a mrtav živi u srcu svega naroda.« I doista, dok bude Slavenstva, ne će izginuti ime Jana Kollara!

11.

Od golemoga književnog rada Kollarova iztiču se osobito dva djela, po kojima je postao apostol Slavenstva, na ime pjesan »Slavina kći« i brošura »Ueber die literarische Wechselseitigkeit zwischen den verschiedenen Stammen und Mundarten der slawischen Nation.« Prvo je izdanje brošure izišlo u Pešti g. 1837., a drugo u Lipskom g. 1844. Ovi su članci najprije dzišli u nekim češkim novinama, a kasnije ih Kollar preveo na njemački i sabrao u knjigu. Ovo je djelo snažno odjeknulo ne samo u Ceha, nego i u Hrvata, pa je vriedno, da se s njime upoznamo. Kollar razpravlja ovdje o književnom panslavizmu. Kollar želi, da Slaveni kupuju i čitaju knjige sviju slavenskih jezika. Ako je stari Helen razumievao jonsko, eolsko, dorsko i atičko narječje, zašto ne bi svaki Slaven mogao razumievati ruski, poljski, češki i hrvatski (ili kako Kollar veli: ilirski) ? Za bugarski se onda još malo znalo. Slovaci su, veli Kollar, prvi razkrilili ruke, da zagrle sve Slavene. Za njima se povode i drugi slavenski prvaci (od Hrvata navodi Kollar imenice Gaja, Topalovića i Kurelca), pa samo žali, što se Puškin, Mickiewicz i Milutinović nisu zanosili idejom slavenske uzajamnosti. Kollar oštro pobija separatizam pojedinih slavenskih naroda. Kollar je uvjeren, da je Slavenstvu namienjena velika zadaća u povjesti čovječanstva, te pokazuje, da se u Slavena nalaze svi

121

Jan Kolldr.