Topola

Porumeni, zavistna Teutonijo, susjedo Slave, tvoje su ruke nekoč počinile broj ovih krivica. Jer nigdje nije nijedan neprijatelj prolio toliko krvi, koliko Niemac na propast Slave. Samo tko je vriedan slobode, umije cieniti svaku slobodu, a tko u puta sapinje robove, sam je rob. Vezao u okove ruke ili jezik svojih robova, jednako grieši, jer ne umije štovati tudja prava. Onaj, koji je priestole oborio, Ijudsku krv utaman prolievao, po svietu nosio nesretnu zublju rata; zaslužio je opravdano robstvo, bio Got ili Skita, a ne onaj, koji je divljemu čoporu primjerom hvalio mir. Kamo ste izginuli mili narodi Slavena, koji ste ovdje nastavali, narodi, koji ste ondje pili Pomorje, a ovdje Salu? Tihe grane Srba, Obodritske države potomci, gdje ste plemenici Vilaca, gdje li unuci Ukara? Gledam na desno na široko, na lievo oštro upirem pogled, ali mi oko uzalud ište u Slaviji Slavu. Reci, drvo, prirodni njihov hrame, pod kojim su se tada palile žrtve davnim bogovima: gdje su ovi narodi, njihovi gdje su knezovi, mjesta, koji su prvi na tom sjeveru probudili život ? Jedni su naučili sirornašnu Europu pripravljati jedra i vesla i ploviti k bogatim obalama preko mora; drugi su sjajnu kov izkopavah iz rudnih dubina, više bogovima na čast, nego Ijudima na dobitak. Ini su rataru pokazali, kako se ore neplodno tlo zemlje, da bi rodilo zlatnim klasom. Lipe, sveto drvo Slavino, sadili su uz mirne ceste, da bi naskoro davale hlada i mirisa. Muž je sinove učio graditi mjesta, i u njima trgovati, a žene su učile svoje kćerke tkati platno. Majstorski narode, kakovu si dobio za to nagradu? ogavno grdnjom razdrti vienac. Kao kradljive pčele vonjajući med što grnu rpimice u tudje ulište i biju mater i djecu: tako je ovdje pravi gospodar doma zarobljen, te mu je susjed, lukavo se ušuljavši, žalostno ovio oko vrata težki lanac. Gdje je u zelenim gajevima pjevala pjesme plemenita Slavenka, več su zamukla pjevačka usta od nieme buke. Gdje su od mramora stajale palače gromovnika Peruna, od survanih stupova gradi nevolja staje. Gdje je staroslavna Arkona visila k nebu svoje tjeme, drobi joj ulomke noga tudjega gosta. Razvaljeni tuguju ovdje hramovi povjestne Retre; gdje su se uz-

124

Jan Kollar.