Topola

dizali, sada riju gniezdo gušter i zmija. Slavina sina, kad dodje u ove krajeve, ne poznaje rodjeni brat, niti mu milo stiska ruke. Tudja ga rieč zarazuje s usta i lica slavenskoga, pogled mu laže Slavena, no sluh mu prevarom bolno smeta. Tako je duboko Slava utisnula svoje znamene svojim sinovima, da ih ne može izbrisati mjesto ni vrieme. Kao što dvie rieke, kad im je već jedno korito spojilo vode, i nadalje po dugom tečaju dieli boja: isto tako ove narode, nasilnom vojnom još do sada očevidno luči dvojaki život. Ipak odrodjeni sinovi često sami svoju majku grde, ližuči grješni bič maćuhin. Nisu životom ni Slaveni ni Niemci, nego imaju pola ovoga, pola onoga kao netopiri. Tako se gniezdi osmansko pleme u helenskim krajevima, zabodavši konjski rep na visoki Olimp. Tako je koristoljubivi Evropljanin porušio dva svieta Inda, za izobrazbu otevši im krepost, zemlju, boju i jezik. Izčiljeli su narod i slava, s jezikom su ovdje propali bogovi, samo ostaje priroda nepromienjena. Sume, rieke, mjesta i sela nisu htjeli promieniti svoje slavensko ime, tielo je u njih, no duše Slavine nema. Oj tko će doči da probudi grobove od živoga sna? Tko če privesti vriednoga potomka k njegovoj domovini? Tko če nam reči mjesto, gdje je negda za narod Miliduh prolio krv, tko će mu na njemu podiči stup spomeni? Gdje je protivnik novota, braneči otačku prostotu, Kruk Slavenima u boju zapoviedao po slavensku? Ili gdje je vitežki Bogislav mahao u kreševu mačem, a u miru zakonima upravljao sretnom občinom? Nema ih više! sa škripanjem lomi lemeš surova orača njihove junačke kosti. Njihove se sjene gnjeve na ništetnost dvaju vremena, u sivoj magli vije se uzdah ovih ruševina. Uzdah se vije, što sudbina oklieva odmazditi, pa krv unuka kao uviek ovdje gnjije, a ondje se mieša. Doista u toga bi bilo studeno srce prema narodu, tko ne bi ovdje lio suze kao nad kostima svoje drage. Ipak uraukni tiha žalosti, gledaj u budučnost, razvedrenim okom razprši oblačke misli. Največa je nevolja u nesreći grditi nevolju, bolje čini, tko činom umiruje gnjev neba. Ne cvjetaju nade iz turobna oka, nego iz marljive ruke, pa nam se tako može i zlo pretvoriti u dobro.

125

Ja.7i Kolldr.