Topola

naroda, tako ne može ni smrt Minina oslabiti Kollarovu vedru vjeru, da će Slavenstvo pobiediti i da će iza ove noći osvanuti slavenski dan. U no. sonetu ovoga pjevanja veli: »Sto će biti za sto godina od nas Slavena? što li od sve Evrope? Slavski će život kao potop svuda razširiti medje svojih koraka: a taj jezik, koji su Niemci krivo držali za robski jezik, ozivat će se pod stropovima palaća i u ustima samih protivnika, znanosti će poteći slavenskim žliebom, kroj, običaj i pjesma našega puka bit će modom nad Seinom i Labom; odase i ja budem radije narodio u to doba slavenskoga gospodstva, ili da mogu onda još iz groba ustati!« Tobožnja smrt Minina navela je pjesnika, da dodade još dva pjevanja, koja poradi simetrije zove »Lethe« i »Acheron«. Mina se uzpela na nebo, pa sad ona namjesto Mileka vodi pjesnika. Prešavši Letu, od koje Slaven zaboravlja sve nepravde, ulazi u nebo, k priestolu boginje Slave. Priestol se nalazi pod svetom lipom, kojoj po lišću lieću pčelice: to su duše Slavena, koji još nisu sišli na zemlju. U kolu blaženika napominje Kollar i takove Ijude, koji su bez osobitih zasluga za Slavenstvo, n. pr. japanski i kitajski carevi stanuju u nebu, jer su dali, da se prevede Deržavinova »oda Bogu« u njihove jezike i izvjesi u hramovima. U očistilištu su oni Slaveni, koji nisu pisali slavenski, nego kojim tudjim jezikom. Nije mnogo bolje ni peto pjevanje, u kojem nam opisuje slavenski pakao, i sve one muke, koje muče nesretnici. U paklu su neprijatelji Slavena i slavenski renegati. Neki od njih nisu u pravom paklu. Duga je čitula Ijudi (osobito Kollarovih savremenika), koji su našli mjesto u paklu. Uz velike, znamenite Ijude (n. pr. Napoleona) spominju se imena Ijudi, koji su danas zaboravljeni. Kadikad postaje pričanje Kollarovo naivno. Ali je ova naivnost značajna u obće po njegov smjer. U paklu nalazimo zastupnike sviju zvanja, medju drugima i one slaviste, koji su bili dobri učenjaci, ali slabi Slaveni. Kad Mina izbroji sve muke paklene i njihove žrtve, uzvine se na zviezdi opet u nebo. Pjesma se završuje sonetom, u kojem se veli:

127

Jan Kolldr.