Topola

»Oj vi braćo, oj vi sestre sladke, što još živite na zemlji, molim vas, voljno me poslušajte, da vam podam kratku pouku; čuvajte se one gladke ceste, koju je vrag protkao mrežama, da bi mogao uhvatiti izdajničke duše u svoju vrtoglavnu zamku, i dodjite amo, da vidite primjer sebi, i k tim dobrima i k tim nitkovima, učite se svoj narod Ijubiti; taj glas hujite, Tatre, k Crnim gorama, hujite, Krkonoše, k Uralima: pakao izdajicama, nebo Slavenima vjemim! (Pekle zradcum, nebe Slavum vernjm !)« Kollar zamišlja Slavenstvo kao cjelinu. U prva tri pjevanja priznaje, da su Slaveni razcjepkani, i često ih kori, što još ne mare za uzajamnost, no u četvrtom pjevanju stvara idealnu uzajamnost, koja se počinje istom na nebu. Iz kontradikcija čovječjega i narodnoga života bježi Kollar u carstvo ideala, pa je zato postao Kollar Ijubimac-pjesnik sviju sviestnih Slavena, jer prikazuje bar idealno ujedinjenje Slavena. Njegova »Slavy dcera« nije narodan ep, nego pretežito lirska pjesma. Tko hoće da je dobro razumije, treba da dobro poznaje slavensku davninu; zato je pjesnik sam napisao golem tumač. Uza sve to Kollar je polučio, što se u obće može u tom smjeru; njegova pjesma ujedinjuje sudbine sviju slavenskih naroda, a odjeliti njezini soneti dobro označuju odjelitost pojedinih slavenskih naroda. Kollar nije našao posljedovača, a sva je prilika, da bi posljedovač zlo prošao. Kollar je sam izcrpao gotovo svu poeziju, koja se mogaše u ovom smjeru polučiti.

111.

Na grobu dr. Ljudevita Gaja (god. 1872.) reče Fran Kurelac medju inim: »Za toga boravka u Pešti Gaj s pokojnim se Kollarom upoznao, te odonud se vrativ sva je družtva, sve sastanke mladih Ijudij okadio učenostju toga Slovaka, toga skromna Lutorskog duhovnika, te ugrijane Slovinske duše, a najpače čudesi divne mu i pročuvene pesni »Slavy dcera«. Nam je bilo kao da nam je ko usta medom omazao, i bolje smo k tomu pridisali nego k liljanu i čeminu. To je bila prva kitica iz golemoga vrta Slovinstva.« Gaj je najprije učio u

128

Jan Kollar.