Topola

Ove pjesme, napisane zanosnom riečju i savršenim oblikom, ugodile su struji vremena i izazvale obćenito slavlje u Italiji. Svatko je bio Ijubopitan, tko je taj nepoznati mladić, koji u tmurno doba restauracije, pod pritiskom tudjinske vlasti, umije razpaliti narodno čuvstvo i uputiti Talijane, da se uzdaju u se i u svoju davnu veličinu. Pjesnik je još tada (pa sve do 24. godine) živio u rodnoj kući u Recanatiju, gdje je okružen sićušnim dušama i nerazumljen uzdisao, gdje je njegovo zdravlje, kako on mišljaše, poradi oštre klime mnogo patilo, gdje mu je sve nedostajalo, za čim je čeznuo, a poimence nije imao novaca, da ostavi očinski dom. Već godine 1817. piše Giordaniju, koji je branio Recanati: »Pravo rekoste: Plutarh i Aifieri Ijubili su svoju Heroneju i Asti. No Ijubili su ih, premda nisu ondje živjeli. Tako ću i ja svoj zavičaj Ijubiti, budem li i daleko od njega; sada mrzim na njega, jer u njemu živim, jer mi ovaj biedni grad, izuzevši obitelj, nije nikakova dobra na svietu podao.« Zatim nastavlja o gradu: »Ovdje je samo smrt, glupost, ludost. Književnost je nečuvena rieč. Imena : Parini, Alfieri, Monti, Tasso, Ariost i druga treba da se istom iztumače. Nema nikoga, tko bi nastojao nešto biti, nikoga, koga bi vriedjalo ime neznalice.« A i u samoj obitelji nije mu bilo mnogo ugodnije. No najviše mu kvare dobru volju neprestane, sve to veće boli. Već godine 1817. žali se Giordaniju, da je nestadak zdravlja glavno vrelo njegova nezadovoljstva, pa veli Giordaniju; »Misao je uviek bila moj krvnik, ona će me usmrtiti, ako ostanem u toj osami«. Ciele gođine 1819. nije mogao raditi, jer ga pored drugih tjelesnih boli snadje još i bolest očiju. Uz takove prilike piše prijatelju Giordaniju : »Ja znam i razabiram, da moj život ne može biti drugačiji nego biedan; ali ne marira. Samo nek bude moj život bar nekoliko koristan. Ja sam proživio tako gorka vremena, te mi se čini, da me ne može zateći gora nevolja. Zato i ne očajavam. Još nisam vidio svieta; upoznam li jednoč sviet i Ijude, morat.ću za cielo još mnogu gorku progutati«. Ovo nezadovoljstvo pjesnikovo raste sve više i više, pa se najzad promeće u podpun očaj. U ožujku godine 1820.

145

Giacomo Leopardi.

Slike iz svjetske književnosti. I. 10