Topola

javlja Giordaaiju: ■ I ja uzdišem od vrućega čeznuća za liepim proljećem, za koje se jedino nadam, da će biti melem izmorenoj duši mojoj. Prije nekoliko večeri, kad sam liegao na počinak, otvorio sam prozor svoje sobe; vidio sam jasno nebo, liepu mjesečinu, osjetio blagi ćuh vjetrića i čuo iz daleka lavež pasa u to se pomole u mene stare slike, pa mi se pričini, da se opet nešto kreće u srcu, tako da sam stao vikati kao lud: molio sam milosrdje u prirode, koje glas čuh poslije mnogoga vremena. Pa kad sam se ogledao predjašnjim svojim stanjem, u koje ću jamačno opet klonuti, ukočih se od užasa, ne mogući pojmiti, kako bih mogao podnositi život bez obsjena, bez živahnih osjećaja, bez mašte i bez zanosa, koji su mi prije godinu dana još napunjali dušu i kriepili me pored svih boli. Sad sam usahao kao trstika, nikakova strast ne može mi više podići siromašno srce, dapače i vječna, svemoguća sila Ijubavi utrnula je u ovom mojem mladenačkom vieku«. Misao samoubistva počne se sve češće navraćati u pisma i u pjesme njegove. Kad je pjesnik htio štampati prve svoje canzone, oprieči se tomu otac, a osobito se uzprotivi želji sinovljoj, da ostavi kuću, bar mu ne htjede za to dati novaca. Tako je čamio pjesnik pod očinskim krovom do studenoga god. 1822. Najzad privoli otac na osnovu, da sin podje u Rim, po svoj prilici nadajući se, da će odabrati svećeničko zvanje, u kojem su sinu mnogo obećavali; ali mladi pjesnik pored sve nevolje ne htjede nikada pristati na tu osnovu.

111.

U studenom godine 1822. nalazimo Leopardija u Rimu, gdje je ostao do svibnja 1523. godine. Cini se, da mu boravak u Rimu nije ugodio. Veličina staroga svieta, koji se ovdje pokazuje u veličanstvenim ostatcima, nije se rek bi osobito dojmila našega pjesnika, bar ni u pismima ni u pjesmama ne nalazimo traga; Leopardi je odkrivao veličinu klasične starine ne u ruševinama vječnoga grada nego u djelima starih pisaca. Mnogo se snažnije dojmio njegova čuvstva grob Tassov, kad

146

Giacomo _ Leopardi.