Topola

Ke polažem van u tebe. Te dan samo čekam vedri, Kad ću sklonit zađriemljeno lice Na djevićnih tvojih njedrih.

Poezija i filozofija Leopardijeva bijahu sasvim lične prirode, on je u obje pravi lirik, koji poznaje samo tugu poradi toga, što je njegov život neprekidan niz neprebolnih boli. Leopardi doduše izriekom poriče ovu svezu i u nekoj pjesmi i u listovima, ali uza sve to ne može se tajiti, da je lična nesreća potisla pjesnika u taj vrtlog očajnoga pesimizma; prevaren u svojim nadama žestoko se žali na sviet i na sudbinu čovječjega roda u obće. Sva njegova priroda, njegovi živci, doživljaji gonili su ga, da se podade očaju. Za cielo nije tek slučajno, što su prvaci evropskoga Parnasa u to doba prožeti nekim pesimizmom; vidimo to u Byrona, Heinea, Leopardija, Puškina i drugih, a sličan pojav nalazimo i u glazbi - u Beethovena i Schumanna. Većinom su lični neuspjesi ili nesreće bili uzrokom, da su se ovi Ijudi odricaii vedrih nada. Zanimljivo je, da se u svih ovih velikih pjesnika nalazi neka zajednička crta, na ime u njih preteže lirički smjer, a za dramu i objektivni ep nisu toliko vrstni. I Schopenhauer nije bio sretan u životu; dugo je boravio u tudjini, s majkom i sa sestrom nije skladno živio, htio je da zadobije profesuru u sveučilištu, ali mu to ne podje za rukom, ostao je bez obitelji pa za tridesetgodišnjega samotnog života u Frankfurtu steče nadimak »mudraca misantropa«. On je pravi filozof svjetske boli; Leopardi nije ga poznavao ni po iraenu, ali je zato Schopenhauer veoma mnogo proučavao pjesme Leopardijeve i nakrcao svoja djela njegovim mislima. Schopenhauer je dakako već i prije izrekao svu oštrinu i bezutješnost svoje nauke, u doba, kad su istom prve dvie Leopardijeve canzone bile štampane. Schopenhauer veli, da nije nitko ovoga predmeta omštetnosti svieta i žtvota tako temeljito i podpuno izcrpao kao Leopardi. Dok neki drugi pcsimistični pjesnici bježe u carstvo

162

Giacomo Leopardi.