Topola

simbolika, koja nam dozivlje n pamet, da to nisu pravi doživIjaji, koje nam pjesnik opisuje. Predposljednja je pjesma u »Lirskom intermezzu« »San«, koji je Zmaj-Jovanović preveo ovako:

Ukočeno srce, mozak, Zatvorena oka oba, A na ustih ko olovo Tako ležah na dnu groba.

Ne znam, da 1’ sam dugo spavo, Da 1’ sam davno mira steko, U jedared ja se prenuh, Na grobu mi kuca neko.

„Zar ti, Hajnrih, ne ćeš ustat’! Sviće zora vječna dana, Ustali su svi već mrtvi, Sva su srca razdragana!“

Ja ne mogu, milje moje, Ugledati zore liepe; Znaš od onog gorkog plača Oči moje još su sliepe.

„Moj Hajnriče, ja ću t’ sljubit’ Sa očiju crnu tminu, Pa ćeš vidjet’ rajsku slavu I angjelsku veličinu.“

Ne mogu ti ustat’, draga, Još jednako krvca lije Iz mog srca, gdje su grizle Rteči tvoje, Ijute zmije.

„Al’ kad draga lako, tiho Na srce ti ruku stavi, Hoće proći Ijuti boli, Krv će da se zaustavi!“

176

He?irik Heine.