Topola

Godine 1812. stane bliedjeti Napoleonska zviezda, a prilike se u Španiji tako pogoršaše po Francuze, da gjeneral Hugo odluči, da svoju porodicu pošalje natrag u Francuzku. Mati doista odputuje tako naglo s djecom, da se činilo kao da bjegaju. Vrativši se u Pariz (g. 1813.) mati im se nastani opet u onom stanu sa krasnim perivojem (Impasse des Feuillantines). Sad je Victor opet u zelenilu veselo skakutao sa svojim bratom medju cviećem, a poučavao ih je svećenik Larivićre, dobri starina, koji je s njima čitao Tacita i Juvenala. U jednoj je pjesmi kasnije pjesnik pripovjedio, kako ga je neki »pedant« htio iztrgnuti iz tog raja, da ga zatvori u neki zavod (College), nu da se materino srce nije moglo razstati s milim djetetom, pa liepo opisuje, kako mu je neodlučnoj majci svaki cvietak i lahorak u onom vrtu prišapčivao: »Ostavi nam tu djecu!« U taj je perivoj znalo doći kadšto i neko djevojče okolo trinaest godina, da se igra s Victorom i njegovim bratom. Kad god bi ta djevojčica došla, zaigralo bi Victorovo srce življe. Liepo je on kasnije sve miline te svoje nevine Ijubavi opisao u »Zadnjem danu jednog osudjenika« pominjući, kako je s tom curicom brao cvieće, kako mu je ona govorila o ptičicama, u sumračje o zviezdi Danici, o svojim haljinama i vrpcama, pa kako bi se pri tom nedužnom razgovoru oboje zarumenili. Ta je curica bila ona Pepita, koju je on kasnije onako nježno opjevao, a koja mu je postala i vjernom Ijubom. Zvala se je Adele Foucher. Nakon boja kod Vittorije, koji je upropastio kralja Josipa, vrati se Viktorov otac u svoju domovinu, i junački je pomogao suzbijati juriše savezničke vojske kod Thionvilla. Nu kad se francuzko carstvo ipak srušilo (god. 1814.), postane gjeneral Hugo dokolan, da se i sam pobrine za odgoj i budućnost svojih sinova. On ih odvede u Cordier-Decottov zavod (godine 1815.), gdje se naskoro u Victora probudio pjesnički mu dar. U tom je on zavodu napunio nekoliko djačkih svojih svežčića raznim pjesničkim pokušajima svojim. Napisao je ponajprije vitežki ep, u kojem je bio glavnim junakom Roland, kojega će on i kasnije slaviti u svojoj »Svjetskoj legendi«; onda

197

Victor Hugo.