Topola

103

Vidjeh Njemšku babetinu izbečenih zubi, Kôj ljubimac Mefistofel svu nauku šalje . . . Pa mi svakrat u dno srca čudan glas zatrubi Neopriečnom zapoviedi : dalje bježi, dalje! Sada kud ću? zar mi treba iskat domovinu, Gdje no ljudi u kožuham živu sašiveni, Pod zemljom si staje dube, usred ljeta stinu S medjedima boreći se po vodah sledenih? II da idem, gdje no liepi cavte djulistani, Gdje djevojke na stotine hrane u potaju Cviet ljepote, da ih ni zrak ne vidi sunčani, Na razgovor jedinome starcu padišaju. II da jezdim na hrbatu ogromnog gamila Kroz pustinju, preko carstva brzoga Numida? Da utažim svoju žedju svetom vodom Nila? Da počinem jednom u hlad vječnih piramida? II sve zaman, makar da bi krug obio svieta, Izpitao svaku goru i svaku dolinu, Iztrudio od mladosti do starijeh ljeta, Ne ću brižan nigdje sebi naći domovinu? Zašto, zašto? u čemu li ja sagrieših tako? Ili nije moja narav kô svačija druga, Kad ostalim što je dobro, meni je. opako, Ostalima što je radost, meni je poruga? Ja najvolim pokraj mora sidjet u samoći, Slušat žamor valjonica kako žale liže, Razgledati mjesečinu jasnu o ponoći I rumenu zoru čekat, kad se s brda diže. Ja najvolim šušnju lišća od toploga daha, I razigraj od oblaka po nebeskom pasu, Bielo krilo labudovo da na vodi paha, Zlatno grlo slavuljevo u milostnom času ;