Topola

Tada stoprv iz srca mi svaka žuč izpane, Tad mi krv se po žilama razlije goruća, . . . Tad u družbi s duhovima, koji svijet brane, Moja duša srodnom jatu polet svoj upuca. Medo Fucić.

Pjesnik.

Pjevat mi se opet hoće, Ali ne znam ni sam kako: Bi li pjevô od veselja, Pjevajući bi li plakô ! Na prozor mi jutros dodje Bio soko nevidjeni, Kljuje staklo na prozoru, Dok prokljuje sanak meni : «Odkud tebi tvrdi sanak, Da još spavaš, kad su pietli Triput zoru već prozvali, Triput zoru i dan svietli? Medju zemljom i medj nebom Tvoja cesta još je duga Do sjajnoga onog hrama, Gdje će t’ ljuba bit supruga. 0 diži se, putuj smjelo! U hodu te ništ ne smeta, Ljubimac si zemlje svoje, Poznanik si cielog svieta. A krasna je cesta tvoja: Svuda ravna i jednaka, Uz nju polja puna cvieća, Nad njom nebo bez oblaka».

« «Moj sokole, moj angjele ! Sa visosti tvoje zreći Ti drugčije put moj vidiš, Neg’ po njemu ja hodeći. Tvom se oku zemlja čini Zviezda jasna i okrugla ; Iz daljine ti ne vidiš Da je puna jazâ,uglâ!» » «A ti digni se na krilih Nad zemaljske neravnosti, Spuža, koj’ po zemlji puzi, Mora svaki trn übosti!» ««Nemam krila ja. da letim, Nit bi ostavit zemlju moga; Sinak ljubi i zlu majku, Majka i zla sina svoga.»» «Oj pjesniče nesretnice! Suh si listak ti na gori, Koj’ od sunca nebeskoga Ne sazrije nego izgori. Nebo vjetrom uzdiže te, A zemlja ti letjet ne da ; Medju zemljom tako i nebom Tvoja duša uviek preda». Fetar Freradović.

104