Topola

105

Na Ozlju gradu. Pred tvojim pragom pomolih se eto, Od svih hrvatskih prvi ti moj grade, Davnine naše kameni ti jade ; Dâ, duša veli : tu je mjesto sveto ! Hrvatskih misli kolievke gle prave, Mogile eto hrvatske nam slave. Na strmu vrhu stojiš krut, ponosit, Ko. smjela duša davnih ti vladara, Nebeskim zviezdam pripravan prkosit, Ponosit pitaš: «Gdje mi ima para, Pohvalit koja može li se strana, Kô ja što mogu, kuća Zrinskih bana?! Kamenit oklop prsi moje krije, Kamenita i Zrinska prsa bila, Sveg iztoka salietala ih sila, A1 Zrinsko srce uzdrhtalo nije. Visoko kô što strše kule moje, Junački rod uzpinjô glave svoje. A Zrinska volja kao stiena kruta, U koju Kupa pjeneć se zabada Trajaše tvrda, dušmaninu ljuta; A Zrinska drevnost evala uviek mlada; A Zrinski rod kô hrast u mojoj gori Stajaše slavan : živ ga ne obori. Sa njeg’vih djela šuštala bje slava: Po svemu svietu dično ime leti, I mnoga carska pokloni se glava, Sa imena tog drhće Stambul kleti ; A polubozi, svietu svem poznati, Tu bjehu krotki ljudi, tu Hrvati».