Topola

106

I podjoh dalje u dvorane puste, U čudno carstvo starodavnih sjena. Čuj? Kakvi zuje tajni glasi? Guste? Ne slaže 1’ strune «jadranska Sirena?» A ona gospa do prozora eno? Hrvatice oj prva ti Jeleno ! Dä, tu vam zibka, stol i odar bili, Tu nicale vam suze, smieh i pjesme, Tu hladio vas svježi zrak taj mili, Iz ove gorske kriepljaste se česme. Cuj zvonce sa brežuljka malo, Na molitvu to zvonce vas je zvalo. A sada? Sada? Pitaj hrast taj stari, Nad svodom pitaj kamenoga lava. Oj gdje su vaši davni gospodari, I ta hrvatska njina gdje je slava? Dä, pitaj, pitaj ! Kamen ti ne zbori. Gdje? pitaj! «Gdje» ti jeka odgovori! I mislih, tvrdi grad će pasti na me, Uzjario se u mom srcu plamen, Iz grada bjegoh kô iz grobne jame, Goruće čelo na gol tisnuh kamen. « A sada?» jeknuh «pjesme, priče, bajke!» I plakah gorko, kô na grobu majke. August Senoa.

Na grobu pobratima.

Zaduhnuo je vjetar, Požutio je lug, A meni, braćo umrie Mog srca prvi drug. Bijaše dobar, krotak, Bijaše vatren, smjel,

Bjaše pošten Hrvat, Kremenjak bješe ciel. Uzporedo smo rasli KÔ grane dubu dvie I snivali smo skupa 0 rodu zlatne sne.