Topola

A sada mlad mi umrie; Oh, to je, ljudi, zlo, Zakopaše mi u grob I moga srca pô.

Sad mutnih oči stojim U goli vireć lug, I pitam, gdje je, gdje je, Moj pobratim, moj drug? August Senoa.

Rieci.

Rieko, ti mog oka prvi vide, Ti mog srca prva boli, Kakav glas to crn o tebi ide, Da tudjina ti uzvoli? I još vele, pogaziv si lice, Da Hrvatstvo tajiš svoje. Oj dozvoli, sinovlje da žice Postanak ti sada poje. A1 ne! Pitaj radje klisurine, Što no sive tebe kruže, Za vremena prastare davnine. I one te, majko, tuže ; Jer hrvatska lomila ih ruka, Da ti divnoj temelj stavi, I hrvatska podigla te muka Sva hrvatski trud si pravi. Još će Trsat tebi poviedati, Sinje more zasvjedočit, Kak’ je Tatar divlji pred Hrvati Moro tuđe u smrt skočit. Eno Vučke, Cresa ti i Krka, Što no gvire u te rada, Gdje ti kažu slova tebi grka: «Hrvatska si od vajkada!» I ti Zviru, riečki pojitelju, Rječino, ti bistra rieko, Je li pravo, što no jadan velju, I što svak vas vazda rekô :

«Hrvatska si u temelju svome, Hrvatska, gdje sviet te gleda, Hrvatstvo u svakom kutu tvome Tajiti se nikad ne da.» Zbor’te i vi zviezde, zemljo, more, Neka ječi vasiona, Gdje sigodier, čuj sad svaki stvore: «Hrvatska si od iskona!» Jao zbor’te ! čujte, odmetnica Na tisuće graknu grla: Ne bih, niti budem Hrvatica, Striela mene prê zatrla ! Oj ti nebo, daj nam se raztvori, Nek se čuje božja sada ! Stani rode, sad Vječiti zbori: «Hrvatska si od vajkada!» Ali majka u ludilu svome I prot Bogu prkos sprema, Ričuć biesna : U okolu mome Hrvatske ni mrake nema ! Jao majko, u srce me übi ! Daj mi, što si dužna dati : Na tvoj zemlji grob mi sad izdubi, U njem hoću počivati. Na skoro će trup tad moj bez daha U zemlju se pretvoriti ; Znaj tad, Rieko : ona šaka praha Hrvatska će zemlja biti! J Ivan Dežman ,

107