Topola

108

Osmo čudo. Oj Solune, Periandre, Chilone, Biasu, I ostali, što vas ima mudraca na glasu, Tako vam se nitko svete ne taknuo brade! Nagnite mi sada uho ! Koj’ mi od vas znade Tumačiti čudo jedno, veće od svih sedam, Koje eto, u davninu se zanesav, gledam? Djevu Ijubijah, ona mene, žarko bez počitka, Kao nekoč Salamona gara Sulamitka. Kako njena da ljepota, kako zlatno runce Ne osjeni mene, što osjeni isto sunce? Pak to čelo bez oblaka, priestô vječnog mira, Tko bi rekô, da prot meni gromove sabira? One oči umirale za mnom, pune mame, Tko bi rekô, da će igda ugasnuti za me? Ona usta: dvije crte ljubavnoga kista, Tko bi rekô, da će igda pisat se «nečista»? One ruke vješto svite, kano pamuk biele, Tko bi rekô, da se mogu od mene da diele? Tko bi rekô, nemilost će dalje pognat njena, Neg’ Properca što no pogna slavnih put Atena? Rajski času ! Kad ne marih za jelo, ni pilo, Samo da se njoj priljubim, kad joj bješe milo Povesti me sobom, od svakdanje prosta stiske U sabinske Tempe, na poljane arkadiske, Ne bi 1’ tamo, nikud ne želeći već nagnućem, Nekim višim, životvornim, čišćim odahnućem Uz božicu svoju veličanstven, božanstvenij Stvorio se kano seraf kakav, ili genij ! Cesto puta sâm se pitah ; što da bi u sebi Ma jedini onaj pogled, te me tako snebi, Sto njegova narav, što u sebi sila ta mu, Kâ ni starom ne oprosti nekada Pergamu? Sto li ona ciela u svom bistvu, svem i svačem, Svojom gizdom, hari, uzdisaji, svojim plačem? Oj Solune, Periandre, oj Chilone, toga Ne doznaste ni vi, ni ja, nitko izim Boga. Andrija Falmovič.