Topola

109

Florentinske elegije. V. Sveta mi bojazan srce obuzima, kada mi noga Stupi u portika hlad, presjajne prošlosti hram. Dični pantheon vrlih muževa italskog roda S kamenog podnožja dol ponosno gledje u dvor, Kazuju cielomu svietu dične mramorne slike, Slavan što učini mač, uman što izumi um. Vidim te dobro, Kozime kneže, medičke krvi, Slavan živi ti glas, otcem te zove tvoj dom. Uz tebe sjajni unuk Lorenzo, koj’ plemena svoga Zlatom ovjenča grb, grada svog podiže sjaj. Rado pozdravljam i vas slikarstva majstori vrli, Umjetnost majka vam bi, umjetan dobiste kip. Starac Linardo i snažni Angelo takmaci negda Sada položiše kist, prestade medj njima boj. I vas, o pjesnici vrli, ljubljeni sinovi muza Zahvalan proslavi rod, podigav mramorni kip. Dantu u kamenoj , ruci divna vjekovita pjesan, Koja će trajati svedj, dokle i čovječji rod. Eno Petrarka, sladjani pjesnik, stoji zanesen, Mramorno oko još rck bi o djevojci sni; Uz njeg Boccacio stari čita svog Dekamerona, Salom je drugu rad liečiti ljubavnu bol. Svrni sad okom pram lievoj kamena portika strani : Ozbiljni sastô se zbor; ozbiljan bješe mu rad. Muževi znanja i uma, nove što odkriše sviete, Potomstvu kazuju svom, silan što izvede duh. Medj njimi znamenit muž, što knezove vladati uči, Mudri Machiavel smiešeć se gledje u sviet. VIII. Zdravo, da si mi zviezdo večernja, tihana, zlatna, Zdravo tvoj milotni žar, plavi što resi mi svod. Titraš i treptiš na velom nedohitnom svodu nebeskom, Mamiš u zeleni lug sretni zaljubljeni par.