Topola

110

Ružice rude i drugo šaro mirisno cvieće Hlapi milotan dah, začinje večernji zrak. I mene bajni zavedoše čari tihane noći, Davno je kućni prag za menom ostao pust. Sećem se korakom lakim po divnom Cascinskom busu, Jao zašto sam sâm, Ijubezan gdje mi je drug? Eno baš jučer vidjeh djevojku tamo na trgu, Strancem je nudjala cviet, njime da okite grud. Odkad mi oko gledalo mlado ženske ljepote, Nije mi vidjelo još dostojna uzora njoj. Samo u stoljetnih slikah majstora starih, što rese Kameni Pittijev dvor, takmicu nadjoh joj tek. Iste su crte, ista milota Ijubeznog lica, Isti je sladjani smieh, božice isti je lik. Pače i tanana košara puna je bujnoga cvieta, Klinčac miriše plav, naranče žuti se plod. Sretna li čovjeka, koji to bajno ugledje lice, Sretniji Tizijan bi, imajuć takov model ! Franjo Ciraki.

Bosanski ko rabljar. Izpod brčnog otomaljskog brda, Kud se Pliva zdvojna, razpojasa Iz ponora baca u ponor Poput davno plandujućeg krda Vidiš gdje no gradić se bjelasa Gjulhisare turski ružin dvor. Podno njega vodi sred tišine Proljetnijem veselim urankom Tužan kano crni tamničar, E da koju od srca si vine, Onom pjesmom «starom jadovankom* Bosanski se javlja korabljar.