Topola

Mili Bože, što bijasmo krivi Jedan drugom, da ko lavi ljuti Srnusmo se s glasa ukinuti ! ? Na krajini moja zibka stala, Francuzka je njemu život dala, A Talija obadvama grob. Možda tamo na obali Seine I za njime mlado srce vene, Možda strepeć zlu mu sluti kob. Oj, a moja ostarjela mati Moli Boga, da joj sinka vrati ; A mi evo mrtve braće sglob. Što nas ponie sa milog ognjišta? Što nas skobi sred krvna bojišta? Koji rodu s naše smrti prid? Bože, Bože, ako jesi, gdje si? U to zviezda na nebu zakriesi, Mučenika prenie smrti brid. Lavoslav Vukelić.

Sunce jarko.

K rasn i dnevi mladovanja moga, Ja već vidim vašu gasnut sreću ; Makar suza osula vas mnoga, To bi rosa u šarenom cvieću. Cvieće vaše sve se više truni, Osta golo stablo tek života ; Na čelu mu, crnoj nalik kruni, Budućnosti oluja se mota; Sve se mienja na tom svietu tako : Sunce jarko ! ne sijaš jednako ! Nekoć ti si, aleme svemira, Veselo nam nad Hrvatskom sjalo, I u kruni kralja Zvonimira Velebne si trake odbijalo ; A1 i vidje zadnjem kralju kako

A za uviek sklopile se oči, I gdje svoje biesne čete pakô Svedj na našu otačbinu roči, I gdje viele ju napadaju tako: Sunce jarko! ne sijaš jednako! Crnu tamu budućih ml dneva Kaza meni sudbe ruka stroga; A iz nje mi časomice sieva Blieda zraka plamnog oka tvoga, Mislio sam, grijati će mene Tvoje oči, žarko moje sunce! Mojih sanja grančice zelene Vinuti se nebu pod vrhunce ; Ali zaman nado sam se tako : Sunce jarko ! ne sijaš jednako !

112