Topola

Tako i ti, otačbino moja, Uz tudje si vinula se drvo, Ne bi F tvoja ojačala hvoja, A1 baš pod njim sudbe grom te shrvô ! Samo bolno, pa da lieči rane ? Ta u tebe tražilo je lieka; Pa se skoro okužiše grane Tvoga drevnog ponosnoga breka; I da ne bi još nad tobom plakô ; Sunce jarko! ne sijaš jednako!

Ti si sjalo i onoga dana Hrvatskom nam sviju čara punom, Kad se dvanajst sastalo župana, Vjenčati ju Stjepanovom krunom. Pratilo si djevojku k oltaru, U ljubavnih suzah si joj sjalo; Sutra suze suhe na tvom žaru, Preksutra si na grobu joj palo; Ta odavna pjevalo se tako; Sunce jarko! ne sijaš jednako!

Ti si prsten života i smrti, I na groblje sjaješ i na cvieće ; I nad rakom ideala strtih Pečatom su trake ti svietleće. Hoće 1’ opet žarko, sunce, kada I nad grobom otačbine moje I nad rakom slomljenih mi nada Veselije sinut zrake tvoje? Hoće ! stara pjesma glasi tako ; Sunce jarko ! ne sijaš jednako ! Jovan Hranilović.

Iz ''Žumberačkih elegija.“ V.

Tj era j ovce , djevojčice, Preko vode tako lako, Vedra gorska sokoliće, Čist tek gorski snieg je tako. Sve ti ovce već prodjoše, Sojčica tek ne će mala, Sve se druge udadoše, Samo ti si zaostala. .Crven-kapa na glavi ti, Zlatnim vezom nakićena ; Hrvatska Antologija.

Tako mašta liepo kiti Sreću raja nesudjena. Upletci ti jošter zvone Djevojačkih po ramenih, A druge već suze rone S ideala razorenih. Čekaš, kô što majka stara Čekala je nekoč tvoja, Dok ju vojno kod oltara Vjenčao je poslie boja.

113