Topola

115

Pa kad brda prodješ, malo tek cjeline Livada ili polje kraj oka ti mine ; Zelen lovor-gajić i maslina siva Sa ladonjom mrkom u hlad te poziva, Čempres viti stoji tugujuć na strani, 0 vjetru mu hvoje ko da zuje: «Stani!» Ali zalud zove ; napried s drugom jašem 1 eto nas sretno na noćištu našem ! Kraj zatona tiha savio se gradić, Dobom ti je starac, a izgledom mladić; Grudi širi k moru, zaledje mu brdo, Hrvatskih kopača to je gniezdo tvrdo : Sve je čista prava korjenika naša, Osim ono nešto stranih kaputaša, Od vremena tužnih nametnici tudji. Mani ih se, brate! U kućicu udji Pobratimu tvomu, što nas vidjet želi, Pa da nam se duša s njime razveseli ! Zdravo, kućo biela ! Pré neg udjoh u te, U duhu te gledah nebrojene pute, Divljah se poštenju, plemenitu radu, Vjernosti starinskoj, hrvatskomu skladu. Tu su danju, noću otvorena vrata, Tu ni po imenu ne poznaju tata : Malo blaga ima, al poštenja više, Svaki ugô kuće miloduhom diše ; Na prozoru bosilj, mažuran i ruža, Uz njih djevojčica stidnu glavu pruža, I kako nas vidje, majci javit ode; «Eto, mamo draga, hrvatske gospode!» Zdravo, dobri ljudi, ruke dajte amo, Od Hrvatske majke da vam poruk damo, Da u ime njeno vinemo na grudi Vas, kopači braćo, kojim udes hudi Ne dopušta majku majkom dragom zvati : Nek vam vjernost vašu dobri Bog naplati ! Posjedasmo redom kraj ognjišta mala, Zametne se govor i nedužna šala;