Topola

116

Domaćica dobra glađovat nam ne da, A domaćin kupu oko družtva reda: Pa kako nam srca plamte od veselja, Za pjesmom nas živa obuzela želja; Jedna neva drugu gledne izpod oka, A ona će počet od glasa visoka; Uz primorske vile grla nam se slože : Daj, i srca tako da se nadju, Bože ! Daj da ostanemo pradjedovom slični, Na poštenju jaki, pred svim svietom dični ; Da se osjećamo sinci majke slavne, Da stignemo jednom naše želje davne : Kad je jedan narod, nek je jedna mati, Otačbinu, Bože, našu nam povrati ! S Bogom, sunce žarko i pastirče mlado, Ta kako bih uz vas vjekovati rado ! S Bogom, polja, brda, i ti, gaju, s Bogom, S Bogom, cvieće krasno : odoh žurnom nogom ! S Bogom, djevojčice, s Bogom, kućo stara Ali, jao, što mi bolno srce para? Vam, kopači dragi, s Bogom reći ne ću, Jer odlazeć od vas, k vama misli lieću ; Pol mi srca u vas nek u zalog stoji, Do onoga časa, dok budemo svoji ! Hugo Badalić.

Iz „Uskočkih elegija.“ III. Da ste z d ravo , mo ji zanatnici marni, Da su zdravo one ruke vam poslene 1 vaš značaj stari, zanos milodarni, Da ste zdravo, moje žrtve izmučene ! Ja vas gledam, kako znojem lica svoga Pečete si krušac, nuždu svakidanju Uzdisaja tajna, težka, dubokoga; Ej da ste mi zdravo u tom uzdisanju !