Topola

7

dostao s toga, što se narugao patronu samostana). Dovoljno je poznato, da je u tadašnje doba samostanskim kaznama često uzrokom bila samo mržnja i zavist redovnika „Rabelais“, .veli jedan francuski pisac, 1 „bješe bačen u tamnicu i osuđen na vodu i hljeb s toga, što je kriomce pročitao nekoliko stranica u grčkom i evrejskom jeziku. On morade podnijeti ukor priorov, denuncijacije zavidnika, najpodlije kazni za plemenit ponos znanosti i duha. Njegova se nepovredljiva narav pobunila protiv toga života uhađanja i ropstva“. Rabelais imađaše moćnih prijatelja, kojima je doskora manjkao veseli fratar. Yeli se, da je namjesnik Tiracjueau sam otvorio vrata samostanska, da oslobodi osuđenika. No ne bijaše mu više opstanka u Fontenay-le-Comteu. Da se ukloni progonstvu svojih neprijatelja, pobjegne sa svojim prijateljem iz samostana i čekaše u mirnu skrovištu, dok ne jenja oluja. Kad je Vilim Budaeus doznao, kakovu su progonstvu izvrženi Rabelais i Amv zbog svojih nauka i zbog ljubavi spram znanosti, pisa Amy-u u svom petom listu: „Oj vječni Bože, ti, koji naše prijateljstvo štitiš, kakvu li vijest dočuli ! Čujem, da ste vi i Rabelais, vaš Pylad, bili uznemirivani i mučeni zbog svoje revnosti oko izučavanja grčkoga jezika, pa još od svoje braće, tih krvnih neprijatelja književnosti i boljega ukusa. 0 gadna li bjesnila, o nevjerojatne li zablude ! Ti ljudi dotjeraše u svojoj zaslijepljenosti dotle, da svojim klevetama progone one, čija bi učenost, koja je u toli kratko vrijeme stečena, trebala da bude na diku eieloj zajednici !. . . . Mi smo već za nekoje crte njihova bjesnila dočuli i svojima ih vlastitim očima vidjeli: mi smo znali, da su i na nas same navalili kao na vođe onih,

1 Lenient, La Satire en France, str. 73. Paris, Hachette 1866.