Učitelj

Из школске праксе 101

ukočenom rukom, nasmije зе tvrdo u polu iamini hodnik i nestade ·ga, a ja se nađoh licem u lice sa djecom.

Uvođ:

— Ви vi djeco zapjevali jednu По

— Hoćemo НЕ

— Koju?

— Ohu narodnu: Karamfilje lane moje......

Djeca pevaju i ja s njima. I vrlo dobro sam uradio. Pje:sma blaži. Pomalo je nestajalo one ukočenosti usnih mišića i glasovu su pravilno zvučali. Djeca zaželješe još jednom. Zapje“vasmo još jednom glasnije i sa ushitom. Pošto smo svršili, započeh ovakav razgovor:

— Kako zovemo ovakve pjesme? (Narodnima) — Zašto? {Jer su nikle u narodu) — Vidim djeco, da vam se sama pjesma sviđa, pa mi recite, sviđali vam se jezik, kojim je spjevana ova pjesmica? (Sviđa! Ančica: One riječi: karamfil, lane i druge tako lijepo pristaju!).

«

Prvi navještaj: Danas ćemo djeco malo boje promotriti naš lijepi govor!

Priprava: a) — Kojim jezikom fi govoriš? (srpsko-hrvatskim — A ti? (I ja isto tako) — Kojim jezikom govore vaši drugovi u Bosni? (Istim) — A oni iz Srbije? (isto našim) — Što smo mi svi zajedno, kad

govorimo jednim govorom? (Mi smo jedan narod) — Kako ćemo mi onda zvati naš govor? (Branko: zvat ćemo ga našim govorom).

b) — Deder Ankica, razgovaraj što bilo sa Ružicom!

Ankica: „Ružice, što si radila o podne?

Ružica: „Vezla sam košulju“.

— Dosta! Govore li one lijepo? A govore li pravilno? Što je pitala Ankica Ružica? Napiši to na ploču! Što je to napisano na ploči? (Jedna rečenica) — Iz čega se ona sastoji? (Iz šest riječi.) — Sad si zamislite svi jednu kraću rečenicu! Reci ti svoju! JL 0

— Reci ti Josipe! (Kiša pada.) — Napiši je na tablu!

— Hajde da sada promofrimo ove dvije rečenice! Što je na kraju one prve? (Upitnik.) — Zašto? (To je upitna rečenica.) = Kakovih još imade rečenica? (Uzvičnih, jesnih i niječnih.) — U