Zenit

đtiši, razliva se i teče, kao što se još razliva i teče kroz belo, otkriveno telo posledni deo snage poslednjeg Ijubavnika, što ga sad četiri crna diva kao mekog, zgrčenog polipa odneše na crvenom plaštu. Mali, beli psi meke, svilene dlake igrali su kraj njenih bosih, majušnih nogu, i dirali vrhovima svojih kao- strela oštrih jezika njene rumene tabane, Mala, strašću istesana noga stresla bi se katkad. Svetlost je pogašena, samo gore kroz guste rese srebrotkanih zastora prodire po koji zrak dana, Dan iščezava, Zrak pada kao mali, krvav mlaz u sobu, U odaji je bilo tiho, Svirka je brujila luđilom u ponoći, r.vakim satom sve više, i kada se sunce pojavilo posledni je akord izumro. Tada je ostajala sama sa svojim izabranim, i kao što sa satima što beže buktinje đogorevahu u sobi, i opojni mirisi iščezavahu na srebrnim spalištima, tako je slabila i iščezavala i snaga izabranika, A pila je ona tu snagu celim svojim vazda pohotljivim telom. I čovek ne stiša večni požar žene. Potom se dosada uvlačila i tiho, meko razlivala ženom, Bezmoćni je iznesen na plaštu. Teške zavese skriše opet izlaz kroz koji svetlost za trenutak uđe i nakvasi mozaičnu priču poda. Šum zavesa, Dve prilike lake i sjajne kao dva srebrna đuha ušle su u sobu, Svilene sandale na bosoj nozi ne eine šum po podu. Došle su i klekle kraj nje uzdrhtale i nage, Mali, beli psi nisu bili vise kraj rumenih tabana, Zacikali su pakosno i Ijuto kad ih neke tuđe ruke sklonise u stranu, Nago se telo izvi ј izdiže, Dosada, Dve bele priiike se nagle i pokrile je mrkim morem kose kao plaštom, Činite po starom, Bakarni gong jeknu, Četiri nosača sjajna, crna tela. Zeleni remeni sandala se kao zmije viju na ernoj koži nogu, Svetlost juri kroz otvor zastora, Vazduh svež prodire u teški vazduh sobe. A u sobi su celu noć gorele buktinje, mirisi i žena, Čovek ~, čovek se rasplinuo, Ljulja se meka nosiljka sa ženom, Šarena, laka svila skrila je belinu tela, Od crvenog porfira je bazen, Voda žubori prilivom toplim i mekim,

Uskolebala se voda, talasa se i kruži i lomi linije na telu što uđe. Belina puti bleska, Oči se svojim telom pale, a telo se grci, Kao zbačene košuljice zmija srebrnati velovi sjaje pred prostirkom na podu. Prostirka je meka kao dlaka malih pasa iz Kitaja. Dve nage Haritke kleče kraj ivica bazena, A voda pljuska i Ijubi telo žene u sebi, Ogledala se žure i takmiče među sobom, Od jednoga sto se nagih tela ogleda u njima. Mirisi i ulja teku, Mišice ernog trljača se grče, Dajte mi Ijubavi, Telo je sveže, mirisno i belo. Dve Haritke optocile su ga čežnjivim rukama i pile pohotnhn usnama, Lagano se strese i drhti. Jedan ~. đrugi grč je izvi, Mirisi opet teku i dve snažne, erne ruke trljaju udove, Dve Haritke leže kraj malih, rumenih nogu na mekoj zastirci mermernog poda. U porfirnom bazenu voda žubori, Zaboravljena dva mala psa grebu i ciče, Neko nevidjen udara po harfi, Dosada, § * Nebo je izatkan ćilim od tirkiza, Žena je rezala idol od opaia. Ljubav je krvava čeljust mladog tigra. Nebo se ne vidi, Svod sale ga skriva, Žena se ne vidi. Ljubavnik je skriva ~ . Svirka bruji čežnjom. Zvuci otegnuti, umorni, lagani, Snage vise nema, Telo sada bljeska, Po njemu su krive, mrke pruge kose, Žuta svetlost blješti, Kadila tronožna od rezana srebra, Mirisi sa Jave. Svirka je nemoéna. Šest mladića nagih sa belilom žene izlaze iz sobe, Linije su ciste, Oblici kipova. Jel’ ljubav u lepom? Srebrni gong ječi, Svirka se sad budi, Drhti, brekée snagom, Robovi ulaze, Koža im je crna, sjajna kao métal, pleéa su široka, telo splet mišića; drugi su bakarni, gipki kao mačke, neki opet žuti, ali svi su snažni, Jolofi, Sereri, Hovasi, Malgaši, Jedu živo meso, ernu jetru kita, neke žute bube. Piju krv bikova još teenu i toplu i seme majmuna.

Egon Schiele

Liegende Frau

8