Zenit

Vilice im jake, nozdrve široke, usne im krvave, Nozdrve im drhte. grudi im se šire, oči im blistaju, Svirka ludi vriskom. Pijanstvo je snage, Dajte mi Ijubavi, Na Ijubavnom tronu žena uzvikuje, Crni kolos mrvi, Svud spletovi tela. Pijane Haritke i snažni robovi. Vazduh biva težak, Mirisi Indije, Voda šiba, prska iz školjke Tritona, Dva orna labuda. Debele zastirke, svileni jastuci, raeke zverske kože, Svuda pir Ijubavi, Je li snaga Ijubav? Samo svirka besni, Veliki bubnjevi od majmunske kože, srebrni gongovi, mala zlatna zvona, platinski praporci, bronzani sanovi; abanosne frule, male su od srebra; metalne tambure, tankozvučne lire, kitare i harfe, Svirka malaksava, Ljubavni je ropac. Gongovi sad ječe, Jedan bubanj drhti, mala frula pišti. Četiri crna roba vode dva medveda. Mrki su i snažni, ŠiIjate im njuške, dlaka im je meka, male svetle oči, široki jezici, Šarenog pantera nose na nosiljci, Opružen je, miran. Malo glavu diže, miriše, oseća, Leđa mu se grbe, Reži, oči svetle, Pred Ijubavnim tronom stala je nosiljka. Žena je sad sama, Nakiti u kosi kao male zvezde, biser o ušima i na toplom vratu, Teške zlatne grivne nad vitkim clancima, Pod njom meke kože, Celo telo nago, Panter skače na nju. Telo mu je vitko, lako i šareno. Topai dah nozdrva. Sa svoje dve sape pritiska ramena. Bêla dlaka trbuha klizi po ženi, Ona se uvija, Svi gongovi ječe, Pitomi medvedi jure dve Haritke, Meke, teške sape padaju na pleća, Podaju se žene, Orhideje venu, Vazduh je sav težak. * * * Dosada. Žena nije naga. Ni éovek, ni žene, ni panter nisu na njoj, Proviđni velovi. Zlatotkane ešarpe i svila, Meko perje noja, Pevaju o zori, Rađa se na polju. A vazduh je težak, Narcisi su sveli. Svirka bolno ječi. Izabranog nema, Po podu su tela. Bêla, crna zverska, Svilenasta dlaka, raspletene kose, Sad se žena smeje, Smeh je kratak, leden, Šapće éudne reéi. Pijane Haritke ciknuše od straha, Vjeéno sve je isto, Novo je u smrti, ~ Ijubav je u smrti, , , Ja hoéu Ijubavi,.. Zapovest je pala, Dva mala Tonkinca unose sudove. Srebrne činije pune topla vina, Treéi jedan mali, ružan, kriv i grbav, jedini obučen ulazi za njîma- Tajanstveni lekar, Žuti Anamiti, Kitajci i Kmeri, Opijum se dimi. Oblaci su teški, Hašiš i kokajin, Šiljaste se igle zavlače u meso. Gong i bubanj jeée, Na Ijubavnom tronu naga žena bledi, Otvorene vene šibaju mlazeve, Krv se meša s vinom u srebrnom sudu, Dve prve Haritke izdišu sa njome. Njine lepe glave pale

su i blede. Pale su kraj nogu. Kosa skriva tajne, Krv šiba po dlaci od zverinskih koža. Purpurne su kože od belih medveda. A žena se smeši, Sve otiče od nje, Sva se daje smrti. Ljubav je u smrti, Čulnost je u smrti, Svirka je umukla, gongovi su nemi. U pijanstvu dima tela se ne kreću, U jednom su spletu crna, bêla, žuta, crvena, bakarna. Sva su naga, mima, Sve je cveée svelo, Krv ne šumi vise, Sudovi od srebra prelili se vinom opijenim krvlju, Na Ijubavnom tronu smešila se žena, Smeh je nepomičan. Oči od oniksa, Sve je nepomično, uspalo i mrtvo, Sve je bilo tiho, Samo je neki zadocneli, suludi pevač pevao nešto o Ijubavi duše, Mrtve ga nisu čule.

Dialogue II

Boško Tokin

Zagreb

A Paris, une exposition. Du monde, comme toujours. Les gens se pressent, se bousculent sans regarder .sans étudier. On y va pour y être. Cela s’appelle visiter une exposition. Entre quelque milliers d' „oeuvres '’ exposés il y a aussi UN PORTRAIT, celui magique d‘un vivant. Parmi les gens qui passent il y aussi LE PORTRAITISÉ. Sans doute il n‘est pas le même que celui dont parle la toile. A cette minute il a l’expression d'un moi superficiel et ce n'est qu'en proche contact de l'image du moi profond qu'il se fait un peu moins quotidien, moins tout le monde, grâce a ce portrait qui le libère. Le portrait l’éclaire jusqu' au fond de lui- même, II comprend a cette minute ce que l' art signifie. Il connaît la mission d'une oeuvre de beauté. Mais il sait aussi que lui seul â la conscience de cela. Et, dépouillé de toute relativité il se contemple maintenant dans son portrait miroir. En se regardent un rayonnement intense s'élargit .en lui, mais critique il ne sait pas se taire et il veut parler. Il parle par je ne sais quel instinct pour s’expliquer devant le portrait, „Nous sommes deux égarés. Personne ne nous comprends. Tu est trop haut pour qu'on puisse prendre contact avec toi. Cela est bien ainsi, peut être. Moi, je suis dans la foule, trop dans la foule, pour être compris. Je sais, je ne suis pas toujours digne de toi." Pendant ce „discours" son rayonnement intérieur se diminne, mais il, le critique continue. „II y a quelque chose qui m'empêche d'observer à l'unisson les moments que l'artiste à fixe en toi", LTMAGE: ~Tais-toi, soi comme moi hautain, ou va t'en. Ne bavarde pas". Le portrait animé s’indigne pour tant de verbalisme, il a honte pour celui dout il est l'image essentielle, LE PORTRAITISÉ intimide regarde craintivement autour de lui, Personnene c'est aperçu que son portrait la méprisé. Le moi profond fait place au superficiel qui survit, révélé la tête s’ en va vite vers les salles avoisinnantes. Au milieu des femmes, des parfumes de la foule il s' oublie, il se grise d'oublie -., Comme du froid soudain lui monte au long de vertèbres. Des gens le regardent obstinemment, le portrait au fond de lui le fixe. Do

9