Ženski pokret

ciju za prava djeteta. U toj deklaraciji izjavljuje Unija: 1) Detetu se moraju stvoriti uslovi za normalan telesni i duhovni razvitak. 2) Gladno dete se mora nahraniti, bolesno negovati, duševno zaostalo potpomoći, zabludelo izvesti na pravi put; siročad i napuštena djeca moraju se prihvatiti i obezbjediti. 3) Detetu se mora u slučajevima velikih nesreća najpre pomoći. 4) Dete se mora osposobiti da se samo izdržava i mora se zaštititi od svakoga iskorišćavanja. 5) Dete se mora vaspitati u duhu, da svojim sposobnostima posluži drugima. Već prije rata u pogledu zdravstvene zaštite djece najbolje je rezultate pokazao t. zv. Beuwre Granchet u Francuskoj, kojem je cilj osigurati zdravlje djeci iz tuberkuloznih familija. Malu djecu izdvajaju iz ugroženih gradskih familija i smještaju ih po selima u zdrave seljačke porodice. Djeca se tamo redovno školuju i uče većinom poljoprivredu. Medicinski stoje kao i porodica u kojoj žive, pod nadzorom opštinskih lekara. 1924 god. bilo je u centralnoj Francuskoj 28 sela, koja su primala djecu. Od 1907 do 1924 bilo je smješteno 2300 djece, od njih je umrlo sedmoro, a dvoje zbog teškoća u vaspitanju smješteno u naročite zavode. Prije rata koštalo je takvo jedno u porodici kolonizirano djete godišnje 400 franaka, 1924 koštalo je 1000 franaka. Od 1921 počela je jedna velika pariska bolnica, da po seljačkim porodicama kolonizira i dojenčad tuberkuloznih roditelja. Od 300 manje ili više inficirane dojenčadi (smještene od 1921 do 1923 umrlo je ipak svega samo 20%) dakle manje nego zdrave djece u domovima. Ovi u fizičkom pogledu povoljni rezultati postali su vredniji činjenicom, što su kolonizirana djeca u često puta jednostavnijoj porodičnoj atmosferi, nego odakle su potekla i psihički odlično napredovala. (Od 2300 djece samo se moralo dvoje premjestiti u vaspitne zavode). Ovim konkretnim rezultatima kolonizirane djece treba dodati mišljenje odličnog francuskog pediatra Marfana u Parizu, stečeno na osnovu dugogodišnjeg iskustva po dječjim domovima i bolnicama, da je intimni kontakt majke i djeteta u njegovom razvitku potreban као sunčano svjetlo i vazduh i da se ne da zamjeniti nikakvim luksuzom. Možda pobuđen gornjim sugestijama, a posmatrajući prirodu i njene nepromenljive zakone, kod nas je prof. Ambrožić počeo dječju zaštitu da postavlja na novu bazu. Prije 9 godina

osnovana je u okolini sela Lukovica (Slovenija) prva dječja kolonija, a prije 6 godina osnovane su gradske i seoske kolonije i po drugim pokrajinama. Danas ih ima svega 17. Svrha naših kolonija za sada je da se zaštita zdrave djece u smislu čl. 1 Ženevske deklaracije sprovodi, a u formi kako je predvideo čl. 1 i 2 Pravilnika za kolonije za odojčad i malu djecu. Ti članovi glase: Čl. 1. Kolonije za odojčad i malu djecu su socijalno-higijenske ustanove, organizovane oko dječjih dispanzera. Šefovi ovih dispanzera su ujedno šefovi kolonija; Čl. 2. Kolonijama je zadatak da smeste svoje štićenike kod dobrih hraniteljica u okolini dispanzera, da osiguraju hraniteljicama plaćanje za izdržavanje djece i da stručnim nadzorom, poučavanjem hraniteljica i pregledom djece osiguraju svojim štićenicima u otvorenoj zaštiti zdrav razvitak. Sistem kolonizacije djece po familijama u današnjoj formi na strani i kod nas doveo nas je do iskustva po kojem zajedno sa prof. Ambrožićem možemo ustvrditi, da je u pogledu čuvanja zdravlja i održavanja života djece »porodica jedina prirodna i najbolja zaštitnica djece« pri tom još i najjevtinija. Beogradska kolonija imala je za 4 i po godine 374-ero djece, od koje je umrlo 12-ero tj. 3.2%, a jedno je djete koštalo 350—400 Din. mjesečno. U Zagrebačkoj koloniji bilo je za 5 godina 1580 djece, umrlo ih je 77-ero tj. 4.8%, a jedno je djete koštalo 200—400 Din. mjesečno. Ali osim morbiditeta i mortaliteta djece ima još jedna velika opasnost za podmladak, opasnost koja se ne odnosi na dojenčad, na malu djecu samo djelomično, ali tangira u sve većem broju gradsku djecu doraslu za školu, djecu koja već polaze školu i onu koja se nalaze u pubertetu. To su pojave lutanja, nerada, laži, malih kriminalnih prestupa, seksualnih abnormiteta kao najgrublja forma, u sredini materijalno neobezbjeđenoj; pojave hohštapleraja, ljenosti, nesavjesnosti, neodgovornosti i patološkog egoizma u sredini koja je materijalno obezbjeđena. Oni prvi pretstavljaju i kod nas sve veći broj »besprizornih«, a ovi drugi sve veći broj budućih društvenih gangstera. I jedrni i drugi su velika opasnost za život i napredak društvene zajednice. lako su polazne tačke za navedene psihičke defekte na izgled različne, korijen im je isti pa prema tome i stvarni način liječenja mora biti isti. Svjetski rat i njegove posljedice pored već dovoljno poznatog materijalnog stradanja prouzrokovali su potpunu anarhiju u svim iskustvi-

АПРИЛ-ЈУНИ 19'6

ЖЕНСКИ ПОКРЕТ

43