Ženski pokret

iako u drugim domenima nauke o prirodi specijalno o ljudima, počinju se upoznavati fizički i (psihički uslovi, potrebni za zdrav novi naraštaj. Lekar Sennelweiss je otkrio uzroke ogromnog broja smrtnosti žena na porođaju, a koje je stanje bilo razlog da se veliki broj djece othranjuje bez roditeljskog doma, bez majčine hrane po raznim bolničkim odelenjima, jer do druge polovice 19 stoljeća nije još bilo dječjih odelenja. Ta djeca dala su povoda, da se na njima otkrije najveći i najvažniji uzrok za njihovu veliku smrtnost. I fakat, da i van bolnica najviše one djece umire, koja su na neprirodnoj ishrani (bilo kao vanbračna ро tuđim kućama; bilo kao djeca nesavjesnih i neobrazovanih majki koje iz razloga mode i društvenih obaveza neće da doje ili onog sasvim malog broja majki, koje zaista ne mogu da doje iz nekih organskih razloga) taj fakat dao je i povoda, da su već od početka 19 stoljeća počeli u sjevernim germanskim, anglosaksonskim zemljama i u Francuskoj otvarati domove za trudnice, uređena porodilišta i domove za dojenčad. Već prije rata po čitavoj srednjoj i zapadnoj Evropi, kao i u Americi postojao je priličan broj prije spomenutih ustanova nepovezan do duše, bez nekog smišljenog sistema još uvek većinom organizovan privatnom inicijativom od vjerskih ili humanitarnih organizacija, bez stručnog vođstva, ali je ipak priličan broj napuštenih žena sa djecom mogao naći Skloništa u zadnjim danima trudnoće i prvo vrijeme posle porođaja. Nagla industrijalizacija Evrope od 1870 g. lišila je još veći broj djece prirodnog načina ishrane i roditeljskog doma. Za djecu sve većeg broja manualnih i intelektualnih radnika i radnica počeli su nicati sve češći domovi za dojenčad, obdaništa itd. Istovremeno je i bakteriologija otkrila nove poglede na mnoge pojave u ljudskom životu i stvorila bazu za dalekosežnu i odlučnu novu nauku: higienu. Ta nauka je utvrdila, da su pomanjkanje čistoće i reda, sunca, svjetla i zraka pored nepravilnog stanovanja i stručne njege, pored neprirodne ishrane drugi važan razlog za veliki broj smrtosti dojenčadi i djece u domovima i privatnim kućama. Kako se u to vrijeme razvijala kao posebna grana medicine pediatrija tj. dječja medicina njezini pretstavnici uvidjeli su, da se promjene u prije spomenutim pravcima pri njegovanju djece ne mogu provesti privatnim putem, nego treba zdravstvenu zaštitu dojenčadi i male djece staviti državnim vlastima u ruke potpuno ili bar djelomično.

Od 1900 g. nalazimo u Njemačkoj, skandinavskim zemljama i Americi državne centralne ustanove za zaštitu dojenčadi i male djece sa dva glavna odjelenja, naučnim i praktičnim. Naučno odjelenje istražuje sve uslove biološke, psihološke i sociološke pod kojima se djeca najbolje razvijaju i stavljaju predloge za sve zakonske odredbe, koje se odnose na zaštitu djece. Praktično odelenje rukovodi direktno Mi indirektno svim ustanovama koje tu zaštitu primjenjuju. Praktične ustanove za zaštitu djece u navedenim zemljama bile su u to vrijeme kako je rečeno domovi, obdaništa itd. Vodili su ih lekari, radile su u njima kvalifikovane sestre-nudilje, a snabdjeveni su bili propisnim higijenskim priborom negde u luksuznoj formi a negde u jednostavnoj. Izdržavanje pojedinog djeteta u takvim ustanovama bilo je i ostalo je vrlo skupo. Izdaci su se kretali od 600—1000 Din. (u Francuskoj na pr. u materinskim domovima majka s djetetom košta 12—13 franaka dnevno, a još danas u Materinskom domu u Beogradu dojenče košta mjesečno 1000 Din., malo djete 770 Din.). Pa ipak rezultati i najboljih domova vrlo su slabi. Smrtnost je pala za izvestan procenat (u Francuskoj dojenčad bez majke u domovima ipak umire u 30%) ali ostaje bolešljivost, ostaju psihički defektni, koji se u kasnijem životu ničim više nisu dali ispraviti i opravdavaju bojazan od psihičke i fizičke degeneracije. Svjetski rat, koji je uništio 10,000.000 ljudskih života, razrušio ogroman broj brakova, a preostalim brakovima iz bioloških ili materijalnih razloga oduzeo mogućnost stvaranja novog potomstva pokazao je poražavajuće cifre u pogledu prirasta stanovništva zapadno evropskih zemalja. Od 1901—1926 pao je natalitet u zemljama, koje su pretrpjele svjetski rat za 11%, a mortalitet je dojenčadi i male djece ostao jednako visok. Neznatan prirast stanovništva bio je posljedica rjeđeg umiranja odraslih (prije i poslije rata) naročito starih ljudi što sigurno nije najbitnije za zdravo obnavljanje naroda. Taj je fakat dao povoda, da su po dovršenom ratu sve države još intenzivniju pažnju počele obraćati zaštiti narodnog podmlatka. To je nastojanje postiglo vrhunac u akciji država začlanjenih u Društvu naroda, koje je osnovalo naročitu komisiju za zaštitu djece i mladeži. Što se osnovala komisija za zaštitu djece pri Društvu naroda, na to je sigurno jako uticao rad »Unije za zaštitu djece« koja je izdala 17 maja 1923 godine poznatu Ženevsku deklara-

42

ЖЕНСКИ ПОКРЕТ

АПРИЛ-ЈУНИ 1936