Ženski pokret

Zaštita djece

(jedan predlog za nov zakon za zaštitu djece)

Dječja je zaštita danas vrlo aktuelan problem. Najbolji je put za njegovo riješenje kritično posmatranje kako se je ta zaštita i sa kakvim rezultatima do danas vršila, i stečena iskustva, da nam služe kao direktiva za dalji rad. Zato je potrebno, da znamo kako se razvijao rad za zaštitu djece. Prvi pokušaji za zaštitu djece odnosili su se samo na napuštenu djecu t. zv. nahodčad, i to već pre 1.100 godina. Ta vrsta zaštite vršena je većinom od vjerskih organizacija, a u granicama manje ili više razvijene osjećajnosti, odnosno njihove materijalne mogućnosti pojedinih lica ili korporacija. S vremenom se razvijala svijest društva o potrebi zaštite bijednih i siromašnih i obuhvatila je i siromašnu djecu, prvenstveno vanbračnu dojenčad. Tu djecu sakupljali su po domovima sa dobrom voljom, da ih održe i othrane, ali bez ikakovog poznavanja uslova potrebnih za njegovanje djece. Rezultati su bili odgovarajući: krov je bio nad glavom, do duše, ali hrana neodgovarajuća, red i čistoća minimalni, a psihički upliv rđav. Djeca su u domovima samo za kratko vrijeme produživala život, nisu bolovala i umirala po ulicama, nego sklonjena po domovima ne vređajući milosrdni osjećaj svojih stvaralaca. Ali i tih domova bilo je manje, nego što se rađalo vanbračne djece, ili takve za koje sopstveni roditelji nisu htjeli da se brinu. Zato je u nekim zemljama naročito u Francuskoj uveden običaj, da se neželjena djeca smještaju odmah posle porođaja kod seljanki, pod firmom »dobre« ishrane, ali u stvari, da se nikada više ne povrate svojim roditeljima. Roditelji su poneki put, i za izvjesno obično kratko vrijeme snosili neku materijalnu odgovornost, ali čim je ta prestala, prestao je interes dječjih pomajki za njihove štićenike i tako smještena djeca ginula su nemilice. Vrlo je proširen bio običaj smještati vanbračnu djecu, »nesretne slučajeve« djevojaka i neodgovornih mladića t. zv. najboljeg društva u bivšoj Austriji. Djeca su odnošena izvjesnim poznatim ženama u nekom selu, које su radi svog brzog djelovanja nazivali »Engelmacherinnen«. Potekao je taj običaj izgleda iz Francuske. Ali kako je ogromna smrtnost dojenčadi i male

djece ugrozila fatalno i onako slab prirast francuskog stanovništva, koji datira već od prije francuske revolucije, Francuzi su prvi shvatili narodnu opasnost od takvog rasipanja ljudskog materijala pa su nastojali, da i onako premalom broju novorođene djece, bilo kakovim načinom osiguraju goli život. Osnovali su 1784 godine Societe de Charité Maternnele s namjerom da zaštite majku i djete. Važno je podvući, da su već tada Francuzi uvidjeli neminovnu povezanost majke i djeteta. Međutim Napoleonov građanski zakonik, koji je toliko hvaljen zbog svoje naprednosti u tom pravcu je fatalno podbacio, ne samo za Francusku, nego i za sve zemlje, koje su svoje zakonodavstvo izgrađivale na Code Napoleon-u. Taj zakon u § 240 zabranjuje istraživanje oca vanbračne djece i time Ulogu oca u sudbini djeteta kao nevažno anulira. Ovo shvatanje do današnjeg je dana ostalo najbitniji razlog za neprirodnu i za to bezuspješnu zaštitu djece. U Francuskoj su međutim dva zakona iz 1874 i 1877 godine nastojala regulisati odnose pomajki prema povjerenoj im djeci na taj način, što su djecu na njezi stavili pod stručnu kontrolu državnih organa. 1913 god. je šta više ukinut prije spomenuti član 240 Napoleonovog građanskog zakonika, uvedena je zaštita materinstva, materinsko osiguranje itd., ali je otac ostao u Francuskoj kao i u nekim ostalim evropskim zemljama neodgovoran za vanbračnu djecu. Na žalost izuzev materijalne strane, ta se neodgovornost odnosila vrlo često i na bračnu djecu, a porodica, otac majka djete, smatralo se i smatra se još i danas više nekim trgovačkim preduzećem, nego biološkom i sociološkom jedinicom. Još prije svjetskog rata počela se naslućivati materijalna vrednost čovječjeg života i da bi se ta vrednosna jedinica održala i iskoristila, pojavili su se u većini zapadnih evropskih zemalja pokušaji, da se od početka života zaštiti. Nasuprot dotadanjem čisto humanitarnom i religioznom stanovištu počeo se ljudski život posmatrati kao nacionalno ekonomska, kao radna, privredna i obranbena jedinica i u doba materijalizma 19 stoljeća, u doba sticanja zemaljskih dobara, svaki neiskorišćeni ljudski život smatrao se gubitkom. U to vrijeme da li iz istih ili drugih razloga pada i nagli razvitak prirodnih nauka

АПРИЛ-ЈУНИ 1936

ЖЕНСКИ ПОКРЕТ

41